Search

cudovistaispodkreveta

Priča o Leni

Tablete za smirenje i dvije čaše viskija

Promatrala sam tvoje čupave obrve, opušteno lice i ritmične uzdahe s egoističnim zadovoljstvom.

Još uvijek sam bila u nevjerici zbog svega što se dogodilo prošle noći između nas, jer, unatoč svim šaljivo – erotičnim dopadicama, ni u ludilu nisam mislila da će se ikada nešto dogoditi.

To si, naposljetku, bio ti. Istina, čovjek koji je imao raznorazne promjene raspoloženja prema meni, od onih kada si me svakodnevno trebao do onih kada se nismo čuli ni vidjeli mjesecima, osim uz poneko kratko “Bok, što ima s tobom?”, ali to si bio ti.

Odmjeren, samozatajan, barem što se tiče seksualnog života, to jest, mogućnosti bilo kakvog seksualnog odnosa sa mnom i zbog toga sam te gledala puna ega; zadovoljno, ponosno, pobjednički, željno.

Aham. Sve ono od čega si ti zazirao, ja sam o tebi ispričala romane.

Koga lažem. Bila je to prava moderna Santa Barbara u mojoj glavi. Eroticizmom nabijena svaka scena, svaki susret, svaka hipotetska situacija, a vjeruj mi, bilo ih je mnogo.

“Heeeej”, nasmiješila sam se kada si otvorio oči. Nismo se dodirivali, iako su nam glave bile tek koji centimetar udaljene. Nisam te htjela dotaknuti.

Kakve sam sreće, ili bi nestao u milijun čestica prašine ili bi počeo vrištati od šoka jer si baš jučer pomiješao tablete za smirenje i dvije čaše viskija i ne sjećaš se ničeg,  ili ti je netko uvalio roofie, a ja sam pokupila glavnu nagradu.

Stoga moje Heeeej je zapravo bilo pitanje jer ja sam bila budna već dobrih sat vremena.

Heeeeeej, jesi i ti sretan kao i ja što smo goli, skupa, u krevetu?

Heeeeeej, hoćemo li imati jutarnji sex?

Heeeeeej, želiš pobjeći jel da?

Heeeeeej, misliš da je ovo bila greška tvog života?

Heeeeeej, zašto misliš da je ovo bila greška tvog života?

Heeeeeej, hoćeš molim te reći nešto?

Heeeej, tako si lijep. Ne ono modna pista, časopis Vogue lijep, već si ono lijep. Kužiš? Taj tvoj madež koji mi je sinoć dugo zaokupljao usne, te oči, taj pogled, te usne… Oh Bože, te usne. Kada si naučio tako dobro koristiti usne?

“Koliko je sati”, upitao si me nakon pola stoljeća ludila u mojoj glavi. Nije najgore pitanje koje si mogao postaviti, pomislila sam s olakšanjem.

“Pola šest”, ispalila sam kao iz topa, žaleći istog trena izrečeno. Bože, koja sam ja luđakinja u tvojim očima. Mogla sam se bar sekundu praviti da ni ja ne znam, uzeti mobitel, pogledati na sat, nešto, a ne otkriti da zapravo gledam na sat svakih pet minuta jer glupo vrijeme prolazi prebrzo, i da to radim već sat vremena.

Krenuo si se ustajati iz kreveta i ja sam već doživljavala panični napadaj broj osam. Dobro, ne vrištiš, nisi u šoku, ali sada je kraj. Leno, budi pristojna, obuci se, pozdravi ga, zahvali na lijepom provodu s osmijehom vrijednim Julie Roberts i trči u svoju sobu, sakrij se u krevet i ne izlazi tjedan dana.

Prošetao si se ispred mene prema balkonskim vratima i nisam se mogla pomaknuti. Poželjela sam uzeti mobitel, snimiti te tako golog i stvarno otrčati u svoju sobu, sakriti se u krevet i ne izlaziti tjedan dana, ali iz sasvim drugih razloga.

Navukao si zavjese skrivajući jutarnje svjetlo, vratio se do kreveta, popio čašu vode, uvukao se natrag u krevet i upitao:

“Još si tu?”

Još sam tu? OK, možda nisi dobio roofie i možda se svega sjećaš i možda je ovo sve bila greška, ali svinjo jedna bezobrazno neodgojena narcistička mi smo prijatelji prije svega. Što sam trebala, čim otvorim oči nestati iz kreveta i praviti se da nismo imali taaaaaaaako dobar seks prošlu noć. O Isuse, kako je bio dobar.

Da, vjerovatno sam trebala nestati, u pravu si. To je bio trenutak slabosti i….

“Još sam tu?”, odgovorila sam upitno, s trunkom bijesa koji nisam mogla skriti nikako.

Osjetila sam kako se smiješ. Naravno da si me shvatio i to me razbjesnilo još više.

U trenu si se stvorio pored mene, okrećući me na bok. Privukao si moja leđa uz svoja prsa, moju guzu u svoje krilo, heeeeej dobro jutro frajeru, i šapnuo:

“Da, još si tu, na krivoj strani kreveta”. “Rano je Leno. Što kažeš na to da drijemamo još sat vremena, obavimo jedan lijeni, mazni seks, uskočimo pod tuš, ponovimo lijeni, mokri seks i  odemo negdje na doručak prije posla?”

 

Nisam ni sumnjala, pomislila sam nanovo egoistično, potvrđujući njegovu ponudu.

 

Vodi li me on to na doručak da me se riješi u javnosti da ne napravim scenu?

 

Molim dvije tablete za smirenje i bocu viskija. A tek je pola šest…

 

Advertisements

Moja Zvijer

Prilazila sam mu tiho, kao da prilazim ranjenoj zvijeri uhvaćenoj u okrutnu zamku.

Hodaš polako. Na prstima. Govoriš joj tihim I milim glasom da je umiriš. Zvijer riče na tebe, I snažno puše zrak kroz nozdrve, ali ne odustaješ.
Ranjena je. Treba pomoć. Zato joj ponudiš svoju ruku da te onjuši. Upamti. Prepozna.

Dlanom sam mu dotakla obraz. Zaklopio je oči. Oblizao usne. Onjušio zrak.
Htjela sam podići haljinu preko glave. Čvrstim stiskom me zaustavio.
Skinuo je svoju odjeću. Stajao je gol ispred mene, pogleda spuštenog na moje ruke koje su držale njegove.

Moja zvijer.

Zanimljiva smo mi bića. Ljudi. Jedno malo biće poput mene, koje ispred sebe gleda jedno mnogo veće, a ipak, ne osjeća strah. Ne. Osjeća želju. Želi pokoriti. Želi osvojiti. Želi obilježiti. Želi prisvojiti. Želi polizati njegove rane I zaliječiti slomljeno tijelo.

Vodila sam ga za ruku, nagog, zamišljenog, odsutnog I posjela na stolicu pokraj kamina. Moji pokreti su bili spori, disanje plitko, pogled siguran. Trebala sam steći njegovo povjerenje, a to sam mogla jedino strpljenjem, inače bi me moja zvijer rastrgnula na komadiće.

Uzela sam uže I svezala mu ruke za stolicu, iza leđa. Glava mu je klonula opušteno na prsa, ali bio je daleko od toga. Napete žile na rukama su pričale drugu priču. Trljala sam lice od njegov vrat podsjećajući ga na moj miris.
Svezala mu gležnjeve za stolicu, promatrajući njegovo lice. Voljela bih da sam znala bolje čitati ljude. Ne, voljela bih da sam znala bolje čitati njega, jer njegovo lice nije odavalo ama baš nijednu emociju.

Nije rekao ni riječi, nije mrdnuo nijednim mišićem na licu, ali ja sam osjećala. Trebao je još. Trebao je izgubiti potpunu kontrolu. Trebao je biti bespomoćan.
Što ako izgubi kontrolu nad govorom?
Skinula sam gaćice. Onjušio je još jednom moj miris. Zarikao jednom, prije nego što sam mu ih ugurala u usta I vezala s trakom iz kose.
Podigao je pogled I u njemu sam vidjela strah.

Igrala sam se već prije uloge domine. Nisam pronalazila neko osobito zadovoljstvo u tome. Dok sam gledala njegovo golo tijelo, vezano za stolicu, svoje gaćice ugurane u njegova usta I taj pogled…. Nije znao što ću mu raditi. Nije znao na što sam spremna. Nije znao što može očekivati.

Uživala sam u tome. Toliko sam uživala da sam osjetila vlažnu bol među nogama I poželjela rikati poput moje zvijeri. Moj plijen uhvaćen, a ne spašen
Skinula sam haljinu. Požuda kojom je isijavao, trzaji njegovo tijela, njegovog spolovila, stvarali su trnce niz moju kralježnicu. Željela sam ga. Međutim, njegova želja za mnom koju se nije libio pokazati nigdje ni bilo kada, bila je najveći afrodizijak.

Mekim poljupcima gladila sam njegov vrat I smirivala žilu kucavicu. Vezala mu skinutu haljinu preko očiju I oduzela zadnju moć koju je imao nada mnom. Predala sam ga tami I osjetila kako vrišti cijelim svojim tijelom. Ranjena moja zvijer bačena u jamu bez svjetla.

Prošle su minute. Za njega vjerovatno vječnost. Stajala sam naslonjena na zid kraj kamina, pijuckala čašu vina I promatrala svoj plijen. Pokušao je ostati miran. Nije uspio. Pokušao se odvezati. Nije mogao. Pokušao je tražiti milost. Nije je dobio.

Toliko puta bespomoćna, pokorena, uhvaćena, naučena sam strpljenju. Raširila sam noge I sjela na njegova bedra. Trznuo se na dodir moje kože. Smirio disanje.
Uzela sam čašu s vinom prolijevajući ga po njegovom vratu. Vino se cijedilo niz njegov torzo, dotičući napete bradavice, klizući prema njegovim preponama. Moj jezik je klizio za vinom ližući svaki prolivenu kap.
“Želim te D.”, šaptala sam mu na uho, dodirujući ga svojim napetim grudima. “Želim te toliko da se bojim da ću eksplodirati od ove požude.” Disao je dublje, tražio moje lice, želio moju blizinu. Nadao se.
Grickala sam mu bradu držeći mu glavu čvrsto dlanovima, uživajući u njegovoj potrebi za mnom.
“Čujem te D. Iako ne možeš ispustiti ni glasa.”, nastavila sam mu pričati. “Čujem tvoju želju, tvoju potrebu. Osjećam to.”, trljala sam svoje međunožje uzduž njegovog.
Pokušavao je ući u mene. Podići se sa stolice. Stiskala sam mu bedra sa svojima, pritiščući njegovo tijelo. I dalje je pokušavao. I dalje je pokušavao on imati kontrolu.
Razbjesnila sam se, uzela ga čvrsto u ruku, ne dajući mu ni centimetar prostora za pomicanje I sjela na njega. Htio se pomaknuti. Stiskala sam jače. Htio je doći bliže. Dobio je šamar. Prosvjedao je. Osjećala sam to. Bio je bijesan. Ja sam određivala tempo. Htio je on. Umirila bih se I opet stisnula jako. Prejako. Okrenuo je glavu. Ugrizla sam ga za vrat. Disanjem me upozoravao. Jezikom sam ga smirivala. Izazivala. Potčinjavala.
Uspio je ispljunuti gaćice dok sam se igrala sa njegovim vratom. Uhvatio je moje usne svojim zubima. Osjetila sam toplinu krvi. Nasmiješila se, oblizala usne I jezikom dotakla njegov.
Neposlušna jedna zvijer.

Čvrsto sam ga čupala za kosu, čineći mu isto. Brzo sam osjetila njegovu krv na svojim zubima. Oblizala sam I nju. Smiješio se, umirio disanje, opustio mišiće I napokon prepustio.

“Uzmi sve što trebaš Naya”, napokon je progovorio, “i vrati mi te gaćice u usta. Imaju prvoklasan okus.”.

Znala sam točno kako se osjećaju jahači bikova. Osjetiti nešto tako snažno, moćno, ispod sebe I moći ga kontrolirati makar nekoliko sekunda….Osjećala sam se snažno. Moćno. Osjećala sam se pobjednički. Uzimala sam sve što mi je trebalo, a trebalo mi je mnogo. Čupala sam, grebala, grizla, poskakivala, nabijala, klizila, rikala…

Nakon određenog vremena, klonula sam na njegovo tijelo, oslobađajući mu usta I oči, I milovala lice.
“Da sam znao da me trebaš vezati da bi me tako jebala, davno bih ti to dopustio”, arogantno se smiješio.
“Jel to znači da ćemo ovo ponoviti?”, sa čežnjom sam upitala.
“Nema jebene šanse”, zarežao je I rukama me uhvatio za bokove. “Kada si…”, u šoku sam htjela upitati kada se odvezao.

Nisam dovršila. Znala sam. Bio je cijelo vrijeme odvezan. On ne gubi kontrolu. Nikada.
“A sad da vidimo sto sve ja mogu s ovom stolicom”, odvezivao je uže s nogu I gladno me promatrao.
Nije prilazio polako. Nije mi nudio ruku da je ponjušim. Nije bio oprezan. Nije imao razloga biti. Bila sam srna uhvaćena u klopku, a on je bio gladni, nagonom vođeni vuk…

Bojiš se, znam…

Želiš me?

Prestani klimati glavom poput gladnog šteneta što češanjem skida krpelje sa sebe!

Pitam te želiš li me?

Želiš li mE dovoljno da mi dopustiš da od tebe napravim ženu što puzi preda mnom tražeći još?

Želiš li me dovoljno da prihvatiš moje ignoriranje koje će trajati satima, a možda i koji dan?

Želiš li me dovoljno da ovog trena odustaneš od toga što jesi i postaneš ono što želiš biti?

 

Podigni glavu!

Pogledaj me!

Sasvim je nebitno zbog čega me želiš i što si spremna napraviti da postanem tvoj. Shvaćaš to, zar ne?

Tvoja želja za mnom je tek dio onog što te čini mojom.

Pogledaj me.

Tako si nestvarna. Tako… glasna.

Tvoj život. Tvoja strast. Tvoja potreba. Tako ste glasni.

Tako slasno uznemiruješ moju oazu tišine.

Nestvarno.

Leno… 8b8e53ded404c96de86d37335d051f68

Potrebno je tako malo. Tek korak, dva, da odeš.

Odustaneš.

Biti ću okrutan prema tebi. Sebičan. Bolesno odvratan. Biti ću sve ono što nikada nisi željela imati u muškarcu.

Biti će prekasno.

Mrziti ćeš svaki novi dan koji si odlučila ostati. Nećeš biti kriva. Odlazak nikada više neće biti opcija.

Još uvijek možeš odustati. Jednostavno okrenuti mi leđa i nastaviti tamo gdje si stala prije ulaska kroz vrata mog stana.

Bojiš se, znam…

A ipak, oboje znamo da se i tresući od straha ne hiniš postati moja.

Želiš me Leno?

 

LENA

 

Tako nestvarna. Tako glasna. fc4b566b5b31bb8ed7de45311463e08e

Vrišteći život, strast i moja potreba.

Želim te.

Bolesno te želim.

Pričaš mi, tjeraš me, al ja ne slušam.

Tvoje riječi ne dopiru do mene.

Gladno, poput nenahranjenog šteneta, gledam u tebe i znam da te želim.

Biti ćeš moj.

Okrutan prema meni, zavoljeti ćeš moju snagu.

Moju poniznost. Moje nestrpljenje. Moj djetinji bunt.

Biti ćeš muškarac kojeg nikada ne bih htjela imati, a ipak, imati ću tebe jer znam da ne mogu otići.

Više ne.

c0d4a497b4105535cc6e9d83176fab1e

Štene će izrasti u kuju, a kuja u vučicu.

Poželjeti ćeš odustati.

Poželjeti ćeš da nikada nisi ni započinjao.

Biti će prekasno.

 

Bojiš se, znam.


A ipak, želiš me.

 

Priče iz srednjeg vijeka…

 

c6be227190b9568909dc7ccb2ece8ff4--paintings-on-canvas-oil-on-canvas

“Prljava kurvo”, viknula je namrgođenog pogleda dok je stajala ispred mene noseći vrećicu zrelih I trulih rajčica, bacivši jednu na moje gole grudi. Prije nego što me pogodila s njom I prije nego što sam mogla osjetiti taj vrući dodir truleži na svojoj koži, približila se na koji centimetar od mog lica, zgađeno ponovila:”Prljava kurvo”, I pljunula me ravno u lice.

Vjerovatno bi mi se želudac digao na miris njene pljuvačke koja klizi niz moje obraze da to nije bila već deseta osoba po redu koja je napravila to isto. Da sam mogla, nasmiješila bih joj se, ali nisam imala tu privilegiju. Usne su mi bile ispucane, pune ranica, I svaki pokret bi samo izazvao dodatnu bol. Koliko god bila hrabra večer prije, kada sam uzdignute glave prihvaćala kaznu javnog sramoćenja I vezivanja na stup, sada sam bila svjesna da ovo mogu izdržati samo ako se prestanem junačiti.

Bio je genijalan. Jebeno genijalan.

Prijatelj, umjetnik, I jebeni freak je organizirao performance posvećen srednjem vijeku. Neko teško kulturno sranje prezentacije najmračnijeg doba našeg vremena. Naravno, trebao je dobrovoljca za stup srama, jer, ne bi bilo dovoljno autentično bez istog. Dobio je mene. To je bila ironija. Prava definicija ironije.

Bila sam kažnjena vezivanjem za stup srama u svrhu umjetnosti, a nitko nije imao jebenog pojma da je moja kazna itekako bila stvarna I da nisam bila nikakav jebeni dobrovoljac.

“Ona je odlična glumica, ne brini. Dapače, rekla je da želi da se prema njoj ponašate sa što više nepoštivanja, da je uopće ne štedite, jer ona želi pokazati srednji vijek upravo onakav kakav je bio. Prljav I mračan.”. Da, tako sam nekako zamišljala njihov razgovor dok sam po tko zna koji put osjetila da se nešto ljigavo I trulo cijedi niz moju kosu. Smokva? Rajčica? Trulež nije imala nikakvog mirisa osim truleži.

Neko dijete je pretrčalo tik ispred mene, bacajući još truleži put mene. Djeca? Jesu oni normalni? Pa ja sam skoro jebeno gola ovdje… Unatoč boli, morala sam se nasmijati sama sebi. Toliko voća, povrća, jaja I tko zna čega je bačeno na mene, da se moja koža uopće nije nazirala.

Pokušala sam dokučiti koliko je sati. Noć je prošla prilično dobro. Čak sam uspjela zaspati, a I tek bi se koja pijanica prošetala pored mene ili kurva koja bi mi onako samozadovoljno dobacila: “Tako ti I treba droljetino!”. Negdje pred zoru osjetila sam vlažnu tkaninu na usnama, zahvalna što je netko glumio dobrog Samaritanca. Otvorila sam oči, I uz svjetlost zvijezda uspjela samo vidjeti zamaskirano lice pred sobom.
Vlažna tkanina je bila natopljena slanom vodom. Tada sam se još mogla smijati. Tada sam mu se s guštom smijala u to zamaskirano lice I sisala tu sol kao da mi život o njoj ovisi. Jebiga, svi učimo na greškama. Neki prekasno.

Prošlo je podne. U to sam bila sigurna. Moj dobri Samaritanac se pojavio još dvaput. Opet da mi navlaži usta, a drugi put samo da me promatra iz daljine dok su se fine dame naslađivale mojom torturom. Preko oka sam uspjela vidjeti da ga je jedna uhvatila pod ruku I krenula prema ‘izmišljenim’ ulicama. Uhvatio me bijes. Ako mu samo padne napamet…

Što? Što sam jebeno mogla? Prije večeri, kada bi ovo trebalo završiti, ništa.
Bila sam na izmaku snaga. Nekoliko puta sam htjela zaplakati, ali oči su mi bile suhe. U neko doba sam prestala biti zanimljiva I kolegama glumcima. Valjda to tako ide ili su se riješili svog trulog voća I povrća kojeg su imali kod kuće.
Pojavio se opet. Naslonio se s druge strane stupa da ga ne mogu vidjeti. Ovaj put nije nosio masku.

“Reci.”, čula sam mu glas. “Reci I dobiti ćeš vode.”,

“Prljava kurvo”, protisnula sam kroz zube, nemoćna reći nešto više. “Što si rekla?”, pitao me zbunjeno.
Progutala sam posljednju pljuvačku koja mi se nakupila u ustima I smogla snage reći: “Prljava kurvo! Tako mi se trebaš obratiti, zar to ne znaš?”

Iako se nisam uspjela fizički nasmijati, moj um se cerekao mojoj ludoj hrabrosti. Samo jedna riječ, Naya. Samo jedna riječ.

Bijesan, samo je prozborio: “Kako hoćeš!”. “Vidimo se večeras na izricanju kazne. Biti će ti drago znati da sam ja taj koji je izriče.”, rekao je, navlažio mi usne slanom vodom glumeći ono što nije I nestao.

Kazne? Kakve jebene kazne? A što je ovo trebalo biti? Godišnji odmor na Karibima. Nisam imala snage razmišljati o tome. Bila sam uvjerena da ću se svaki tren onesvijestiti.

Večer je došla presporo. Bar sam tako mislila. Gužva, komešanje, uzvici, još truleži, seljaci, djeca, dame u finim haljinama, I biskup sa zlatnom odorom, iliti moj sudac, porota I krvnik.
Nisam osjećala ruke. Utrnule su odavno, a užad mi je bila urezana u meso. Negdje u blizini sam čula ženu kako šapće nekome:”Vidi, kako su je dobro našminkali.”
Jebeni genijalac, rekla sam.

Nakon trideset optužbi o mom čaranju, vještičjim poslima, spavanju s Vragom I nanošenju dvogodišnje štete lokalnom stanovništvu, osuđena sam na trideset udaraca šibom, a ako nakon toga ne priznam, spaljivanjem na lomači (naravno, to nije stvarno bilo u planu).
Završi već jednom s tim govorom, prolazilo mi je kroz glavu, ali nisam mogla ne primjetiti kako jebeno sexy izgleda u toj odori. Dobro, nisam bila svugdje suha, opet sam se smijala u glavi, osjetivši kako me sama pomisao da se jebem sa biskupom iz srednjeg vijeka koji izgleda kao on, I to ovako prljava, na gradskom trgu dok sam pribijena na stup srama, navlažila do koljena.

Nažalost, nisam bila jedina koja je to pomislila I znala sam da fina dama u finoj odori nije tako dobra glumica, kao što izgleda, dok je s istom, ako ne I većom požudom promatrala moga krvnika. Prljava kruvetina, prošaptala sam bez pomicanja usta, opet se smijajući sama sebi, jer to je, ironično, bila moja uloga.

Nakon pljeskanja I veselja gomile koja je uzbuđeno vikala: “Spalite droljetinu! Urotila se s vragom!”, mislila sam da smo napokon gotovi.
Onda je sišao sa pozornice. Onda se spustio do mene I njegov pomoćnik me odvezao, samo da bi mi provukao ruke kroz drveni okvir I opet me zatočio, ovaj put u drugom položaju. Grudi su mi bile bez odjeće, I visjele su prema prljavom podu, a haljina je bila toliko teška, namočena od svega čime su je počastili.

Približio se, podigao mi haljinu preko leđa, ostavivši me golu I izloženu toj gomili, koja je bila sve glasnija. Prije nego što je prvi put, na moj očiti šok, zamahao šibom po mojoj goloj stražnjici pogledao me. “Reci!”. “Reci, Naya.”

Moj odgovor je bio penjanje na prste, I podizanje guze što više u zrak. Samo daj frajeru. Zadovolji publiku. Plakala sam. Suze su mi se slijevale niz lice dok mi se bolno tijelo trzalo sa svakim udarom šibe. Jebeni gad me nije štedio, jer je znao, da svi misle da je to samo dobra gluma. Zašto I bi? Ovo mu je bilo ispunjenje snova. Išibati svoju neposlušnu ženu I to javno uz odobravanje svih koji su tome prisustovali. Ne, ne uz odobravanje, uz poticanje I ohrabrivanje.

Predala sam se. Nisam više mogla. Bol nisam ni osjećala više. Njihovi povici su me boljeli. Nisam razlikovala stvarnost od glume. Izmorena, razapeta, gola, prljava, žedna I sada išibana nisam mogla više podnijeti njihovo likovanje.

“Kharis”, prošaputala sam. Riječi nisu izlazile. Molim te. Molim te. “Kharis”, nitko me nije čuo. Nakon ne znam kojeg pokušaja, stao je sa šibanjem I došao do mene. “Što si rekla?”, pitao me, arogantno I ponosno, “Ponovi.”
“Ponovi.”, gledao je u mene iščekujući odgovor. “Ponovi I spasi sebe!”, moraš mu priznati, totalno se uživio u ulogu.

“Kharis”, ponovila sam. “A sad me odvedi jebeno doma.” Zadovoljno se nasmijao, pogladio me po licu I nestao iz mog vidokruga. S olakšanjem sam udahnula.

A onda je šiba opet dotaknula moja bedra.

Ljuta I glasna publika u pozadini je nastavila vikati:”Spali prljavu kurvetinu! S njom na lomaču! Spali drolju! Urotila se s vragom!”, a negdje u daljini čovjek je nabijao drveni križ u zemlju I slagao šumu za potpalu ispod njega dok su moje usne s užasom šaputale: “Kharis.”

Gusjenica

96ac33a21b0aeafb19bdbbc15329ed8a--sexy-valentines-valentine-day-gifts

 

Negdje u svom tom ludilu koji je povezivao na neki čudno bolesni način nas dvoje stvarajući perverzno napuklu čahuru kroz koju se tu I tamo provukao tek koji glasni uzdah iznimnog zadovoljstva, iako češće, uzdah razarujuće boli, zaboravili smo zašto smo zapravo zajedno.
Zbog ljubavi koja nas je tjerala na najstrašnija sadomazohistička djela
ili pak zbog seksa koji u nijednom udžbeniku biologije nije opisan na taj način, a ipak, nekako smo svojim životnjskim genima došli do njega?
Prijateljstvo sigurno nije razlog, osim ako negdje u nekoj enciklopediji tiskanoj na sjeveru neke zapuštene zemlje definicija prijateljstva nije posesivnost,
u što čisto sumnjam, iako ne odbacujem da je moguće.

Onda o čemu se radi, jer pokušali smo, ne, učinili smo sve moguće I nemoguće da se odvojimo jedno od drugog, kršeći sva pisana pravila o fer igri,
zadavajući niske udarce svaki put kad nam se ukazala prilika, jer je samo jedan ishod bio moguć;
prekinuti tu sponu koja nas je spajala, koja nas je sputavala, koja nas je tek sa dugim tankim koncem držala vezanima zajedno, a ipak, taj konac se pokazao mnogo čvršćim nego što je trebao biti.
Taman kad pomisliš da je samo jedan rez dovoljan da sve nestane I da poput ptića se izlegnemo iz jajeta uzdišući čisti zrak po prvi put koji je namijenjen samo nama, bez da ga dijelimo s još nekim,
I onako iskonski pogledom potražimo utjehu u prvoj osobi koju ugledamo, osjećajući samo glad,
moja ruka se nađe u tvojoj stežući moje prste dok ne pobijele, dok se ne stope u jedan dlan, jednu osobu, čineći ljusku koja nas obavija čvršćom nego ikada prije.

Kojoj to formuli života prkosimo bivajući sve bližima, a čineći sve da se udaljimo jedno od drugog? Jesmo li samo ovisnici koji trebaju detoksikaciju tijela I uma? Postoje li ustanove koje liječe ovisnike o ljudima? Postoji li metadon za ljubav?

Otvoriš jednog jutra oči I ugledaš to isto lice koje gledaš godinama, osjetiš taj isti topli dah kako ti mazi ramena I teško tijelo koje grli tvoje, jer bez obzira koliko puta si legao u tu postelju stvarajući široku prazninu na sredini kreveta, ujutro bi ta praznina nestala,
uzdahneš onako prosvijetljeno jer napokon si shvatio, jer napokon ti je došlo do glave, napokon je istina postala kristalno jasna I napokon znaš da ste suđeni jedno drugom, da budete zauvijek zajedno,
zauvijek začahureni u gnijezdu na grani zelenog bora I da nikada, baš nikada nećete postati leptir s krilima kojima se svi dive I koji leti ushićeno od cvijeta do cvijeta uživajući u svojoj slobodi I da nema smisla probijati se van, nema smisla pokušati bježati niti pokušati otjerati svog sustanara,
jer jednostavno tako mora biti.
I bez obzira koliko istina zvučala morbidno I zastrašujuće, shvatiš da nikada nećete biti leptir koji leti jer ste jedino sretni kao gusjenica koja s drugom dijeli sve, sve ono dobro I sve ono loše, sve ono lijepo I sve ono ružno, uvijek I zauvijek.

Ustaneš tiho da ga ne probudiš, opereš zube jer ti je još uvijek stalo da ti tvoj dah miriši, navučeš zavjese I izoliraš se od vanjskog svijeta, stvarajući iluziju da isti ni ne postoji, I da jedino tko postoji ste vi, vas dvoje,
dok skidaš I taj jedini komad odjeće na sebi koji te skrivao od njegovog pogleda budeći ga vlažnim, ali nježnim poljupcima I diveći se njegovoj muškosti, koja zapravo I nije samo njegova, nego je tvoja jer je on tvoj I sve njegovo je tvoje, ugledaš njegov pogled koji ti pomiješan s osmijehom na licu govori:” Napokon si shvatila. Napokon si prihvatila. Napokon si se prestala boriti protiv nas.”

Klimajući glavom nasmiješiš se, jer ste dvije gusjenice u istoj čahuri koja je samo vaša, a ne jedan slobodni leptir u svijetu koji pripada svima.

Ostavite svu nadu, vi…

“Oprosti, ali ja stvarno ne vidim kako će me brisanje prašine I preslagivanje tvoje biblioteke naučiti strpljenju u seksu?”, gunđala sam skidajući knjigu po knjigu sa police u njegovoj radnoj sobi I pažljivo brisala prašinu s korica. Nije da nisam pokušala biti manje temeljita. Jesam.

Morala sam krenuti ispočetka. Opsesivno – kompulzivan? Kako da ne. Prije jebeni arogantni gad koji je uživao sa svoje fotelje praveći se da radi, a zapravo je promatrao svaki moj pokret.

Bila sam tek na petoj polici od njih dvadeset, a svaka je imala preko stotinjak knjiga.
“Ako ništa drugo, ovo će me u potpunosti odvratiti od želje za seksom, tako da možda I ovaj tvoj trening ima smisla!”, nastavila sam gunđati nadajući se da će mu ta pomisao ipak zasmetati.

Kako kaže ona Danteova; “Ostavite svu nadu, vi koji ulazite!” Koja parodija. Upravo sam brisala Božanstvenu komediju. Jebeni Dante. Pobrisala sam korice, ali ne I mjesto gdje je stajala knjiga. Nije se oglasio. Malena zadovoljstva, pomislila sam, uživajući u toj svojoj maloj tajni.

Uspjela sam doći na sedmi red.
“Imaš problem s Dante-om?”, upitao me. Nisam trebala dvaput pogađati što to znači. Sama sam se vratila na peti red.

Čovjek bi pomislio da nešto tako jednostavno kao brisanje prašine ne umara čovjeka, ali ja sam već počela osjećati bol u mišićima. Morala sam koristiti ljestve. Nije mi dao da brišem knjige na ljestvama, već sam morala uzeti knjigu, sići, obrisati je, popeti se I vratiti je na svoje mjesto. Sve sam više počela vjerovati u svoju izjavu, koja ga je trebala raspizditi, ali se zapravo počela obistinjavati. Seks mi uopće nije bio na pameti trenutno.

Došla sam do dvanaeste police, kad se ustao sa svog radnog stola I sjeo na fotelju pored mene zadovoljno me odmjeravajući.

“Vidiš nešto što ti se sviđa?”, nisam ga ni pogledala, već sam tek usputno odlučila pokazati svoju trenutnu nedostupnost I nezadovoljstvo ovim treningom odlučno odlučivši obaviti posao do kraja, njemu u inat.

“Zapravo, da.”, arogantno, naglašavajući svaku riječ je rekao.
“Šteta što sam trenutno Out of Service”, pogledala sam ga preko ramena, spuštajući se niz ljestve, brišući knjigu točno ispred njegovih nogu, ni ne pogledavši ga I uspinjući se uz ljestve, ovaj put sporije, pažljivije, izbacujući guzu prema van. Tako ti I treba, pomislila sam.

Jebeni gad. Počeo se smijati. I to grleno smijati. Rado bih ga pogodila s knjigom koja mi je bila u ruci, ali žao mi je bilo knjige, a I sigurno bi to završilo nekako loše po meni. Npr. opet vraćanje na početak. Suzdržala sam se, ne obraćajući pozornost na njega.

“Siđi dolje, Naya!”, uozbiljio se.
“Ne mogu, pokušavam dohvatiti knjigu.”, odgovorila sam.
“Naya! Siđi jebeno dolje istog trena ili ćeš brisati prašinu s tih jebenih knjiga svakog jebenog dana!”, procijedio je kroz zube.

Dok sam se spuštala niz ljestve, izbjegavajući ga pogledati u oči, samo sam promrmljala:”Znaš, koristiš malo previše tu riječ. Jebeno! Nije ti baš pristojno!”

Znate one situacije kada požalite istog trena nešto što ste izgovorili? Ja nisam imala vremena čak ni za požaliti.
U jednom trenutku sam silazila niz ljestve, u drugom trenu sam visjela s njegovih ramena, prebačena poput vreće cementa I vrištala da me spusti na pod.
Bacio me na svoj radni stol I pritom mislim bacio, ne spustio. Prije nego što sam uopće uspjela zajaukati od boli, uhvatio mi je lijevom rukom zglobove ruku, a desnom raširio bedra, trgajući gaćice koje sam imala na sebi.

“Zašto nosiš jebene gaćice Naya? Zar si zaboravila pravila? I da, opet sam jebeno rekao jebene.”, njegova ljutnja se pojačavala.
Znala sam da ne smijem nositi gaćice. Obukla sam ih samo zbog glupog zadatka I čišćenja knjiga. Nisam htjela da netko uleti u sobu I bulji u moje međunožje dok visim s glupih ljestvi.
Ovo je trebao biti zadatak ‘strpljenje u seksu’, a ne jebeno me napali svojim ljutim glasom.

“Što je? Nema nezadovoljnog gunđanja? Pametovanja?”, nastavio je režati iza mene, sve jače mi stiskajući zglobove.
Moja jedina pomisao u tom trenu je bila da sam bila u pravu. Ne da sam ga željela, nego sam umirala od želje. Toliko o strpljenju.

Lijevom rukom mi je ostavljao tragove na zglobovima ruku, desnom rukom mi je nježno mazio luk leđa podizući ljetnu haljinu preko moje glave I ostavljajući me golu pod sobom.

Lice mi je bilo pritisnuto na stol. Potrudio se za to. Ruke su mi bile čvrsto svezane njegovom rukom. Grudi su me boljele od tvrdog dodira drva. Noge raširene. Guza u zraku. Njegova ruka koja je dodiruje. Zadirkuje. Spušta se niže. Otkriva koliko sam topla I vlažna. Njegove usne na mom uhu koje mi šapću svaku prljavu riječ koju želim čuti. Bio je ljut, bio je bijesan. Bio je tako prokleto seksi.

“Jebi me odmah”, prostenjala sam bez razmišljanja.

“Cccc,”, ljutnja je prerasla u zadovoljstvo. Bijes je prešao u smijeh. Arogancija se vratila.
“Što smo rekli, djevojčice? Kako se pristojno pita?”, nastavio je kružiti prstima po mom rascjepu, izbjegavajući bilo kakav dodir s mojom nutrinom.

Uzdahnula sam ljuta na sebe I rekla: “Molim te, jebi me.”

Njegov zadovoljni osmijeh sam osjetila na cijelom svom tijelu. Pustio mi je ruke. Navukao haljinu natrag na mjesto. Vratio se za svoj radni stol na kojem sam još uvijek ležala.

“Možeš nastaviti s brisanjem prašine!”, progovorio je iza laptopa ni ne pogledavši me.
Ah Naya, opet si zajebala stvar.

Podigla sam samo glavu još uvijek držeći ruke ispred sebe. “Znaš, ponekad stvarno znaš biti jebeni gad!”, izrekla sam monotonim glasom. Mislila sam to, ali iskreno, nadala sam se da će ga to opet razbjesniti I da ćemo sve ovo ponoviti.

Hm, da. Ostavite nadu, bla bla bla…

Pogledao me, pomazio rukom po obrazu:”Zar me ne poznaješ bolje od toga, malena? Knjige čekaju.”, ravnodušno je rekao I maknuo ruku.

Ustala sam, namjestila haljinu I popela se na ljestve. Obaviti ću posao majmune I to do kraja, ali barem ću uživati u činjenici što si mi potrgao gaćice, a ja se penjem sve više I više. Baš me zanima, čije će nestrpljenje prije izaći na vidjelo.

Da vidimo, gdje sam stala? Aha, trinaesta polica, knjiga prva.

Zauvijek Mladi

“Znaš M. previše si zreo za svoju dob. Podsjećaš me na mene.”
“To je loše M.?”
“Ne, to je dobro za mene. Dobijem najbolje od oba svijeta. Mladog, sexy, zamamnog ljubavnika, s kojim mogu razmijeniti i dvije pametne rečenice. Loše je za tebe. Prebrzo ćeš odrasti.”
“I za to postoji rješenje M. Moram samo biti dovoljno pametan poput tebe i kad odrastem, pronaći osobu poput sebe.”

Zagledala sam se u njegove duboke oči, pokušavajući spoznati odakle toliko mudrosti u tom mladom umu. Zbog njega sam se osjećala obnovljenom. Neka nova energija je strujala mojim golim tijelom koje se naslanjalo na njegovo čvrsto, podatno, opušteno.
Prve zrake sunca su se probijale kroz prozirne zavjese, stvarajući zavodljivi ples sjena na našim tijelima. Napola zaklopljenih očiju, još uvijek smo proživljavali netom probdijenu noć.
Okrenula sam mu leđa, savršeno smještajući svoju guzu u njegovo krilo. Zaboljela su me bedra pri tom pokretu. Naravno, bila sam puna modrica. Nasmiješila sam se na tu činjenicu. Bila sam prekrivena s njima I ugrizima. Vražićak je volio gristi. Voljela sam I ja I zbog toga sam se još jednom nasmiješila. Znala sam da dijelimo slične tragove po tijelu.
Bljeskovi sjećanja od protekle noći su mi prolazili kroz glavu…

Njegovog mastrubiranja u automobilu dok smo se vozili do apartmana.

“Ne mogu izdržati M. Znaš da mi je to tvoja najdraža fotografija. Ti u vožnji.”

Moje nemoći dok sam prisiljeno pratila cestu, pokušavajući voziti samo s jednom rukom, jer mi je druga bila tako potrebna. Zaustavljanja na parkingu tren prije nego je svršio, preskakanja mjenjača I sjedanja u njegovo krilo opominjući ga kako je sebičan.

“Sva zabava samo za tebe M. Mislim da neće ići.”

Njegovog drugog mastrubiranja I mog začuđenog pogleda.

“M. opet? Nije valjda opet zbog moje vožnje?”, smijala sam se.
“Ne. Sad znam što radiš kad me vidiš da se diram.”, gledao me s iščekivanjem.

Mog pokušaja da zanemarim I poreknem tu izjavu. Mog ostavljanja automobila napola na cesti I zajedničkog udaranja u svaku zapreku na putu do kreveta. Igranja pod tušem. Igranja s tušem.
Svjetala koja se gase kod susjeda dok iz tame promatra nas I naše bludne radnje na balkonu. Njegovog remena oko mog vrata I hladne balkonske ograde na mojim grudima, samo za susjeda.
Usporenog vanilla seksa pod bijelim plahtama, samo za nas dvoje.

Zaklopila sam oči poželjevši mu laku noć, nakon što je navukao zavjese I stvorio privid noći.
Pospan, slatko umoran mrmljao mi je na ramenu.

“M., kada dođemo u Grand Canyon, dočekati ćemo izlazak sunca ovako, priljepljeni jedno uz drugo dok te budem nabijao odostraga. Obećavam ti, svršiti ćeš obasjana prvim zrakama sunca uživajući u prizoru.”
“Grand Canyon sunrise na balkanski način, M.?”, nasmijala sam se.
“Ne. Grand Canyon sunrise fuck na balkanski način, M.”

Zaspala sam opuštenije nego proteklih mjeseci, smijajući se činjenici da sam zamalo dobila košaricu…

***
Sjedila sam za visokim stolom I promatrala njega kako promatra njih. Jesam li u određenom trenutku osjetila nesigurnost? Ipak sam bila starija nego on I to ne malo, a one su sve bile njegovih godina I to se vidjelo na njihovim mladim licima I utegnutim tijelima. Nasmiješila sam sam se sama sebi I otpuhnula tu misao. Uostalom, umjesto da se zabavlja, činilo se prije da mu je dosadno. Bože dragi koje tijelo. Koji stav. Koji pogled. Osjetila sam se instantno deset godina mlađom samo ga promatrajući.

Popila sam svoje piće do kraja, platila račun, još jednom objasnila konobaru da večeras već imam pratnju, što mi on naravno nije vjerovao, misleći da se samo izvlačim I da će, ako me pita trideset puta za izlazak van nakon njegove smjene, meni dosaditi I pristati ću. Bio je donekle sladak. Nisam tražila slatko. Ne večeras.

Svirala je neka poskočica, ljetni hit, CRO proizvodnja. Još uvijek je sjedio na fotelji u istoj pozi. Još uvijek su ljubiteljice poskočica skakutale ispred njega. Još uvijek se dosađivao.

Prišla sam mu s leđa. Naslonila bradu na njegovo rame. Približila usne njegovom uhu.
Šapnula: “Uživaš u pogledu ili bi radije sjeo u Ford Mustang I odvezao se odavde?”
Nije ni trznuo. Mislio je da sam jedna od njih. Uzdahnula sam, došla ispred njega dotičući njegova koljena svojima. Zaklanjala sam mu pogled. Odmjerio me lagano, očito se dosađujući. Na tren se zaustavio na mom licu. Nasmiješila sam se. Maknuo je pogled zatvarajući oči. Namrgodila sam se.

Spominjala sam nesigurnost? Otpuhnula tu misao? Vražja misao se vratila natrag tamo gdje ne pripada.
Još jednom uzdahnula. Još jednom ga pogledala. Izgledao je umorno. Zavodljivo umorno. Bio je kao moja misao; nije pripadao ovdje. Pripadao je sa mnom, u mom krevetu, uz moje tijelo. Vražju misao sam opet otpuhnula.

Nova poskočica. Izmjena na podiju. Nove ljubiteljice poskočica. Ista dosada I umor na njegovom licu.
Otišla sam do šanka I naručila piće za njega. Napisala poruku I rekla konobaru da mu je uruči I spustila se na cestu do automobila.

Povjetarac s mora mi je hladio vrat, grudi, lice. Zatvorila sam oči I mirisala zrak. Noć je bila predivna, vedra, topla, erotična. Njegov dah na mom vratu je bio erotičniji.
Zadovoljna sa činjenicom da je poruka napravila svoje, okrenula sam se prema njemu I prošaputala na usnama: Idemo?

Konobar mu je donio piće, koje nije naručio. To ga je zaintrigiralo jer obično se od njega očekuje da šalje pića. Od njega se mnogo očekivalo ovih dana I to ga je umaralo. Općenito se ovih dana osjećao umornijim, starijim. Ostarjelim. Uz piće, konobar mu je dao I neki papirić. Pogledao je u konobara, koji je samo slegnuo s ramenima, kao da nije bio oduševljen s činjenicom što moradijeliti papire okolo.
Odložio je piće na stolić ispred sebe, okrznuo pogledom cure na podiju ispred sebe, ravnodušno udahnuo, naslonio se natrag na fotelju I otvorio preklopljeni papirić.

Nothing behind me, everything ahead of me, as is ever so on the road.
(Kerouac)
Moramo isplanirati putovanje, M. Sjećaš se?

Netko mu je šaptao na uho. Ford. Mustang. Stajala je ispred njega. Bio je jebeno preumoran. Osjećao se zatočen. Učinila mu se poznatom na tren, ali bio je jebeno preumoran. Skočio je sa fotelje I pogledao uokolo. Nije bila više ovdje. Spustio se niz stepenice na cestu I nasmiješio se. Sjedila je na haubi automobila, glave uzdignute prema nebu, zaklopljenih očiju, kao da nitko drugi ne postoji, samo ona I svijet. Prišao joj je polako I dotaknuo ogoljeni vrat svojim usnama.
Kada se okrenula prema njemu, shvatio je da više nije umoran. Zbog nje se osjetio nanovo mlad.

Lenina Škola vina

“Ne radi to!”, režao je pogleda ispod obrva, dok je sjeckao povrće vještinom nekog francuskog chefa…

“Da ne radim, što?”, smiješila sam se, gladno se vrteći na barskoj stolici dok sam se igrala, hm, s čašom vina.

“Znaš, postoji cijela škola kušanja vina, vražice…A ti umačeš svoje prste u čašu i ližeš ih. Mislim da ti treba lekcija iz lijepog ponašanja, gospođice.”, mrko me gledao.

 

“Zar ti ponekad ta pravila ne dosade, ha?”, nastavila sam oblizivati jagodice kušajući kapljice vina koje su se lijepile na vrhove mojih prstiju. “Ne poželiš li ponekad, jednostavno, hm, prekršiti zakone? Uostalom, tko daje za pravo bilo kome da diktira drugima koji je pravi način kušanja bilo čega, bilo koga?”, kritički sam upitala.

 

Spustio je pogled i prestao sjeckati.Tišina. Podigni pogled, podigni pogled, prolazilo mi je glavom. U sobi se osjetio hladan zrak. Kao da je vrijeme stalo. Onda taj njegov smijeh. Zločesti smijeh. Nastavio je brzo sjeckati povrće i dalje ne dižući pogled, i dalje se grleno smijajući. Sve brže i brže.

Gledala sam nož kako neuhvatljivo pogledu skače po dasci za rezanje. Opet tišina. Zabio je nož u dasku. Oštrica se zalejulala.. Prestao se smijati i pogledao me sa čežnjom. Pogled koji je stvarao trnce duž cijele kralježnice. Val vrućine koji je rezao hladnoću u zraku.

 

“Prekršiti zakone, kažeš?!”, izgovorio je iI dalje me gledajući ravno u oči.

“Dođi, Leno.Vrijeme je za večeru. Sigurno si gladna?”, pružio je ruku prema meni.

Večera nije bila ni blizu gotova. Sve je bilo na stolu, nešto napola gotovo, nešto tek u pripremi. Ali definitivno večera nije bila spremna.

Taman htjedoh ustati sa stolice, onako zbunjena, kad me zaustavio.


“Ne, Leno! Dođi mi.”, pružio mi je ruku preko šanka.

 

U redu. Popela sam se na stolicu, podigla haljinu poviše koljena. Jedna noga, druga noga i eto me, klečim na sve četiri na kuhinjskom šanku, ne skidajući pogled sa njega.

Te oči. Boja koju nisam mogla definirati. Ponekad sam mislila da nosi leće, da ih krije od mene. Čovjek se jednostavno izgubi u toj tami, hipnotizirajućoj dubini.


“Leno, moja Leno. Ti si poput vina, znaš. Trebala bi postojati škola kako kušati Lenu.

Prvo stvoriš ugodnu temperaturu, hladniju, s primjesom vrućine. Mora biti primjerena, savršena, inače na početku gubiš na okusu.

Staviš je u ugodan položaj i pustiš da diše, da uhvati zraka, da prodiše… da se oslobode arome, da pusti svoj miris. Mmmm, da, nastavio je šaptati, dišući duboko.”

Napetost u mom trbuhu je rasla, a trnci mi prošli tjednom kad je zastao kraj moje ušne resice. Vražje jedno stvorenje. Poznavao je svaki detalj moga tijela.

 

“Promotriš je. Pažljivo osmotriš njenu bijelu put, svilene smeđe niti koje padaju na gola ramena, oči koje te promatraju znatiželjno. Punoću usana, lagano otvorenih…”, i dalje je pričao, tiho, pretiho, a ipak dovoljno glasno da me vibracije njegovog glasa uznemire. Spuštajući se usnama sve niže, uz lijevu stranu preosjetljivog vrata, u jednom trenutku me dodirivao samo svojim hipnotičnim glasom. Počela sam drhtati. Željela sam ustati, skočiti na noge i biti ta koja će osvojiti njega, bacajući ga na pod, ali slabost…. Tijelo me je izdalo.

 

“Ah, Leno.”, nastavio je svoju priču, duboko udahnuo, kao da želi iz mene izvući esenciju mirisa.

“Znaš li, malena, da više od pola doživljaja vina dolazi upravo kroz nos? Njuhom možemo znali jel vino mlado ili zrelo. Miris nam govori o porijeklu, vrsti vina.”, pričao je uživljeno.

“Ali miris nije dovoljan. Da bi čovjek spoznao pravu vrijednost, mora uposliti sva osjetila.”, zločesto se smiješio, penjući se natrag uz moje lice, tek okrznuvši moje usne.

 

Cijelo moje tijelo je bilo jedna goruća baklja. Svaki dio mene je osjećao njegovu blizinu. Tako sam ga željela.

 

Odmaknuo se od mene i rukom podignuo moju bradu.

 

“Otvori oči, malena.”, nasmiješio se blago skoro pa nevino.

 

Poput preplašenog dječarca koji prvi put vidi ženu.

 

“I?, upitala sam. “Koja je vaša ocjena? Zadovoljavajuća aroma?”, pogledala sam ga, smjelo očekujući odgovor.

 

Tišina. Samo taj pogled. Tama. Dječarac je nestao.

 

“Sjedni Leno”, zatvorenih očiju me namještao na šanku.

 

Bili smo tako dobri zajedno u krevetu. Toliko predivnih užitaka, toliko još neistraženih trenutaka, ali ipak, ponekad je seks imao težinu. Ponekad je teret koji je osjećao, jedino mogao podijeliti ovako; pokazujući mi koliko me želi, koliko sam mu potrebna, osjećajući koliko je on potreban meni.

 

“Žudiš Leno. Uvijek nestrpljva, uvijek vatrena. U hrani kao i u vinu treba uživati, polako. Nahraniti ću te Leno. Ne brini.”


Bio je u pravu. Željela sam ga odmah. Strpljenje mi nije bila jača strana. Sreća, pa je on učitelj.

 

Kao da nikada nije vidio ženu, a opet, zna točno što napraviti s njom.

 

Zar nije i vrag nekada bio anđeo?

Na RASKRIŽJU

“Hurtful words can cut deep. But the deepest cut isn’t really the hurtful words at all, but rather the lost relationship and love if you choose not to put the past to rest and begin fresh.”

Put kojim je krenula bio je težak. Osjećala je to u kostima. Ali kao da je za nju ikada bila opcija birati jednostavnije I sigurnije staze.
Nije joj bilo teško klečati satima čekajući njegov dolazak. Nakon određenog vremena, za nju je to postala meditacija. Ispraznila bi svoj um, pustivši van sve loše misli, protjeravši sve nemilosrdne ljude koji su joj gnječili um svojom zlom pojavom. Kao u limbu, okružena ništavilom. Prazninom koja joj je donosila mir.
Kako objasniti ljudima kaos koji se nalazio u njenoj glavi? Nemoguća misija. Ljudi ne slušaju.
Koje je to samo ushićenje bilo napokon doživjeti smiraj.
Čuti njegove korake kako joj prilaze, odmjereno, ciljano, obično bi joj izmamilo nevidljivi osmijeh. Smijala se duhom, ali bi zadržala ozbiljan izraz lica. S vremenom je naučila obuzdati i uzbuđenje. Učio ju je strpljenju. Bila je poput djeteta koje bi ugledalo slatkiš na polici I odmah u trgovini zatražilo da ga pojede. On ju je naučio da uživa u slatkišu jako dugo. Neke je stvari vrijedno čekati, rekao bi.

Mogla ga je osjetiti. Kako joj je blizu.Te prve trenutke kada bi stao pred nju, samo je promatrajući. Nije više nestrpljivo podizala pogled želeći mu vidjeti oči. Ne, naučila je tu lekciju. Ne zato što joj je smetala kazna. Nego zato što je htjela da se ponosi sa njom. S vremenom se ponosila I ona sama sa sobom. Taj mali trenutak, prvog susreta, prve blizine, u njoj je stvarao sreću. Što god se dogodilo poslije, nije bilo toliko očaravajuće, koliko taj tren. Podići svoj pogled, ugledati njegov kada joj on kaže da to napravi, za nju je predstavljalo krajnju sreću I zahvalnost što je živa. Što postoji. Što je njegova.
Mogla je iz njegovog pogleda procijeniti što je čeka. Vidjeti njegovo raspoloženje, iako ni s jednim pokretom, ni s jednom riječju to nije otkrivao. Uvijek je bio smiren, odlučan, siguran u ono što radi, kako to radi. Ona je ipak znala. Ona je to vidjela. S vremenom, shvatio je I on da joj se ne može skriti.

U početku joj je smetalo kada bi je samo došao vidjeti, stvorio euforiju u njoj, a onda, nakon što bi je temeljito pregledao, otišao. Ljutila se na tu činjenicu da to može. U njoj stvoriti lavinu, a onda je samo sa vlažnim prstom ugasiti poput plamteće svijeće. Ponekad bi pomislila da nije zadovoljan s njom, da je nešto pogriješila. Bila bi zbunjena, ljuta, povrijeđena.
Skupila hrabrosti I upitala ga, zašto to radi? Je li to kazna? Možda još jedna lekcija? Usudila se I priznala koliko je to čini nesretnom. Usamljenom.
Naljutio se na nju. Bio je bijesan. Nikada do sada nije vidjela njegov bijes.
“Zašto mi nisi rekla da si nesretna? Zašto me nisi pitala? Ne radim to da te povrijedim. Da, to je jedna od lekcija. Učiš kako me željeti. Učiš se suzdržavati. Učiš uživati. Učiš postojati. Učiš biti moja. Ne želim da više ikada budeš nesretna, ni ljuta, a da mi to ne kažeš. Razgovaraj sa mnom. O svemu. U redu? O svemu. Zato I postojim. Zato postojimo mi. Ne da se skrivamo, ne da usahnemo poput cvijeća o kojem nitko ne vodi brigu. Postojimo da bi blistali u cijelom svom sjaju jer se netko brine za nas. Netko nas hrani onim što nam je potrebno. Zajedno.”

Tada je shvatila da ga voli. Više nikada nije šutjela. Više nikada se nije bojala. Još uvijek bi ponekad znala osjetiti ljutnju, razdraženost, zbunjenost, ali kada bi se navečer stisnula u njegovom krilu, rekla bi mu to. On je slušao, analizirao, argumentirao, ponekad klimao glavom, ponekad se smiješio na njene ludorije, a ponekad je samo stisnuo još čvršće.

Toliko je naučila o sebi učenjem od njega; svojem tijelu, o onom što joj pruža I ne pruža užitak. Jedan potpuno novi svijet spoznaje same sebe. Bez obzira koliko dugo su bili zajedno, uvijek se crvenila kada bi joj rekao da se zadovolji pred njim. Njega je to uveseljavalo. Rekao joj je da voli tu njenu nevinost koju drži u sebi, iako može satima biti gola pred njim, izložena njegovom pogledu, gledati ga sa žudnjom.
Nije voljela modrice po tijelu. Rekla mu je to. Voljela je svoju kožu. Pridavala joj je toliko pažnje, I nije htjela nikakve dugine boje po sebi. Ipak, jednom ga je zamolila da je izbičuje. Odmahivao je glavom. Volio ju je dovoditi do užitka uz nanošenje boli, ali bičevanje… Ne, to nije htio.
“Povrijediti ću te. Onda ćeš otići. Jer to će biti previše za tebe. Zato me nemoj to više pitati”, rekao joj je.
“Ali, bičevao si druge prije mene, jel tako? Bičevao si I onu ženu prvi put kada sam te vidjela. A ona se smiješila. Uživala je u tome. Ti si uživao u tome. Bili ste povezani na meni neshvatljiv način. Želim to. Neću otići.”, bila sam uporna.

Poklonio joj je bijelu haljinu laganu poput perja, meku poput svile. Ispleo pletenice, I stavio bijele tratinčice u kosu. Oprao noge. Osjećala se poput Kleopatre dok je na krevetu sjedila tako uređena, a on klečao pred njom, sa njenim stopalom u svojem krilu I nježno ga masirao.
Lagano joj je učvršćivao zglobove za križ, pazeći na svaki detalj. Prelazio je prstima kroz njenu kosu, pa preko ramena, I naslonio bradu na njena leđa. Ništa nije postojalo, ništa nije bilo. Samo taj trenutak.
On I ona. Tada je rastrgao haljinu ogolivši njenu kralježnicu. Trznula se na taj nagli potez, istovremeno jako erotičan, I nasilan.
Prvi udarac je izazvao lagani jecaj. Osjetila je da se suzdržava. Približio se njenom uhu, milujući svoj obraz o njen. Drugi je bio jači. Stisnula je zube. Milovao ju je nakon svakog udarca. Nakon boli dolazila je nježnost. Sjetila se one žene. Nju je samo udarao. Bez nježnosti. U tom trenutku bilo joj ju je žao. Ono nije bila povezanost između njih dvoje. Bila je to samo dobra tehnika koju su oboje vrhunski prakticirali. Počela je jedino razmišljati o njegovom dodiru nakon boli. Iščekivala je bol, da bi doživjela njegovu nježnost.
Cijelu noć je držao obloge na njenim leđim, bdio nad njom dok nije zaspala. Ožiljci su brzo zarasli. Taj osjećaj bliskosti ostao je zauvijek.

Iako je znala da je sigurna uz njega, da se brine o njoj, malene sitnice koje je radila za njega, uvijek bi je razveselile u istoj mjeri, koliko I njega samog. Volio je njenu kuhinju, I to što bi birala jela posebno draga njemu. Ostavila bi ga zatečenog kada bi napravila nešto I prije nego bi joj to rekao, jer je znala što očekuje od nje. Postala je savršeni učenik. Uživala je poput knjiškog moljca u svakoj pohvali, svakoj prijeđenoj prepreci, svakoj naučenoj lekciji. S vremenom, uvijek je bila korak ispred njega. S vremenom, nije imala što naučiti. Nije se imala na što ljutiti. Nije imala razloga biti povrijeđena. S vremenom, prestali su razgovarati. S vremenom, ispunjenost je zamijenila praznina.

Vidjeti kovčege ispred vrata, njega zavaljenog u naslonjaču, s čašom finog viskija u ruci, bilo je istovremeno I iznenađenje I očekivani prizor.

“Vrijeme je da odeš, prije nego što to ionako sama odlučiš. A to ne bih mogao podnijeti. Ne…Ja…Ja jednostavno… Ah, k vragu djevojko. Nemam ti više što pružiti. Nemam ti što dati. Ti trebaš više. Uvijek si trebala.Ti jesi više. Otiđi.”, okrenuo je glavu.

Suze su same krenule. Srce je nemilosrdno htjelo iskočiti van. Ruke su poželjele izudarati bilo što, bilo koga. Glas je htio vrištati. Noge se nisu htjele pomaknuti.

Znala je da će put biti težak. Ne zbog boli, ne zbog ljubavi, ne zbog sreće, ne zbog tuge. Sve je to uvijek dolazilo u paru. Put je bio težak, jer nakon svake prašnjave ceste dolazila još jedna prašnjavija, još jedna nepoznatija.

Okrenula se, ostavila kutiju s njegovim omiljenim slasticama na komodi u hodniku, uzela kovčege I krenula dalje.

Create a free website or blog at WordPress.com.

Up ↑

Ključaonica

Čik proviri!

The Daily Post

The Art and Craft of Blogging

The WordPress.com Blog

The latest news on WordPress.com and the WordPress community.