Search

cudovistaispodkreveta

Priča o Leni

Umrijeti u tišini

Čuješ li? Čuješ li ovaj  zvuk tišine što mi hladi ogoljene ušne resice?

Bez vike, bez strašnih krikova. Samo tišina i ja.

Samo tišina.

Samo ja.

Ja. Koja ne želim biti. Ja. Koja ne želim postojati. Ja.

Koja želi nestati.

Nestati, zajedno sa krikom koji se ugasio u tebi.
Nestati, zajedno sa riječima koje smo prestali vikati.

Oh, Doriane, čuješ li tišinu što para mi srce? Tako je glasna! Tako je stvarna!

Tako dugo iščekivana, a apsolutno neželjena.

Neželjena tišina. Neželjena ja.

Ja.

U stvarnosti koju nisam htjela. U samoći u kojoj nestajem.

Nestajem vapeći. U sjećanju. U uspomenama.

U zaboravu.

Umirem u tišini.

 

Oh, Doriane, zar nije predivno umrijeti da bi bio nanovo rođen?

Zar nije predivno nestati, da bi nanovo postao?

 

 

 

 

Bojim se…

Bojim se.

Svakog trena sve se više bojim da ću te jednog dana zavoljeti.

Pustiti korjenje na tvom tijelu kao korov što otruje vrt

i zauvijek se nastani na škrtoj zemlji.

Bojim se.

Ako te zavolim, hoćeš li ti zavoljeti mene ili ćeš mi oštrom kosom

kidati udove nanoseći mi beskonačnu bol?

Bojim se.

Ako me i zavoliš, hoće li potrajati ili ćeš poželjeti miris

ružinih latica mjesto krhkog maslačka?

Bojim se.

Svakog trena sve se više bojim da ću te jednog dana zavoljeti.

Margaritas ante porcos

Kao za mnoge stvari u životu i za ljubav je potrebna zrelost. Nijedna žena ne bi trebala jako mlada upoznati ljubav kakvu sam upoznala ja. Nije u redu da prestaneš živjeti, a tek si počeo udisati život. Nije pošteno.

Ti nisi bio pošten. Ukrotio si me. Zatvorio u kavez i naučio poštivati pravila. Hranio me kada sam bila gladna. Kažnjavao me kada sam htjela poletjeti. Nagrađivao me kada sam naučila slušati.
Moj prkos te uzbuđivao. Moj bunt te inspirirao. Moj um te činio potpunim.

Sjećam se, kada sam bila dijete, moji stariji susjedi su imali ljubimca. Pticu. Dugo godina je bila u kavezu. Kada je čovjek umro, žena je odlučila pustiti pticu. Podsjećala ju je previše na njega. Otvorila je ta malena vratašca krletke i stavila je na balkon. Bilo je to ogromno uzbuđenje za nas djecu. S iščekivanjem smo čekali njen prvi let.
Ptica je zaista izišla na ogradu, hodajući poput malenog pijanog pingvina. Zamahnula je onako u mjestu dvaput s krilima spremna za svoj prvi let. Za svoju slobodu.
Koji trenutak! Koje uzbuđenje! A onda se gegajući vratila natrag u svoju krletku.

***
“Naya, ne srči juhu, pobogu! Nisi u krčmi.”, kritički si me opominjao. Juha je bila predobra i nisam mogla vjerovati da je moj muškarac, ne samo savršeno seksi, pametan i zgodan, već i izvrstan kuhar.
“Dobro, neću srkati”, odgovorila sam, mršteći se. Koja korist od ovako savršene juhe, ako ne mogu uživati u njoj! Najgluplje pravilo ikada! Ne srkati juhu! Pa kako da uživam drugačije u njoj.
Dok sam ‘pristojno’ pokušala gutati tu predivnu tekućinu, pazeći da ne budem nepristojna (usput, to mi nikako nije išlo), juha mi se zaletjela u nos. Morala sam kihnuti i naravno, kihnula sam tako jako i tako daleko, da sam pogodila i njegovo lice i njegov tanjur. Ups!
Pokušavala sam biti ozbiljna, jer sam znala da će sada biti prodike, ali njegova faca dok pokušava shvatiti što sam napravila bila je jednostavno presmiješna.
“Oprosti”, procijedila sam kroz zube, grizući usnu da ne crknem od smijeha.
Njemu to nije bilo smiješno!
Totalni partibrejker.
“Mislim da je vrijeme za glavno jelo”, pogledao me iznervirano i pokupio tanjure donoseći savršene ražnjiće od mesa i povrća.
S osmijehom na licu, zagrabila sam svoj ražnjić i zagrizla mrmljajući od užitka.
“Ofojetakodobroooo”, hvalila sam kuhara dok sam zatvorenih očiju slinila nad tom božanstvenom hranom.
“Možda bih i razumio što govoriš, da ti usta nisu puna hrane”, kuhar se odjednom stvorio iza mene i šaptao mi na uho.
Progutala sam, ali ne hranu, već ogromnu knedlu koja se odjednom stvorila u grlu.
“Da ponovimo još jedan put. Pravila lijepog ponašanja su bitna. Za stolom se ne ponašamo kao neandertalci. U hrani uživamo uglađeno i sa stilom. Što znači, nema srkanja juhe, nema pljucanja juhe, nema žvakanja mesa kao da ga jedeš direktno sa svinje”, nastavio je učiteljski iza mojih leđa.
“Oprosti, nisi čula što sam upravo rekao?”, nastavio je.
Kimnula sam glavom u znak potvrde. Riječi su zapele u meni jer sam znala da je ovaj školski sat tek počeo.
“Spusti to meso na tanjur.” Iako je moj želudac protestirao na tu radnju, znajući vrlo dobro da je večera završila za njega, moja ruka je itekako bila poslušna. Spustila sam komad najukusnijeg ražnjića na tanjur osjećajući samo gorak okus iščekivanja.

Ljudima je teško prihvatiti da veze, kakva je bila moja, postoje. Danas, kada slušam priče nekih drugih submisivnih osoba, divim se lakoći kojom prilaze toj ulozi. S druge strane, često se pitam, jesu li te osobe u stvarnoj d/s vezi, jer ako jesu, zašto se ne bore s istim demonima s kojima sam se ja borila? Zašto ne drhte i ne protestiraju umom kao što sam ja drhtala i protestirala, ne njemu, nego samoj sebi?

Ponekad poželim čuti priče koje su bile barem donekle slične mojoj jer mi je utjeha te vrste potrebna; znati da ni njihov put nije bio bez trnja, ali su ga poput mene prešle i vrijedilo je.
Želim znati i potvrditi sama sebi da je vrijedilo! Vrijedilo propale večere, vrijedilo bačene hrane, vrijedilo takve ljubavi.

Mogla sam podnijeti kaznu u spavaćoj sobi. Ni šiba, ni vrući vosak, ni hladna voda, ni šamaranje nisu bili za mene prestrašni, ali prekinuti moj užitak u odličnom jelu… To sam podnosila jako teško.
Iako nisam znala što je njegov um smislio, samo sam znala da nije dobro za mene, poželjela sam vrisnuti i reći glasno i snažno: NE! Ne možeš to raditi, bez obzira koliko sam nepristojna za stolom. Pusti me da uživam. Pusti me budem ja, barem sada, barem ovdje. Pusti me da uživam u ovoj hrani koju si pripremio za mene. Ne oduzimaj mi to!

Umjesto glasnog NE, kuhinjom se pronio samo hladni ton moje šutnje i prihvaćanja nimalo željene kazne.

Poslušavši tvoje upute, otuširala sam se i ogrnula samo s crnim baršunastim ogrtačem kojeg si mi poklonio za naš prvi zajednički izlazak u tvoje društvo. Bez make up-a, raspuštene tek oprane kose, gola i bosa, hodala sam za tobom dok si me vodio negdje.
Nije bilo zapravo ni važno. Pristala sam ići za tobom jako davno, a moje tiho i neizgovoreno NE pristalo je još jednom.
Noćna svjetla grada podsjetila su me na božićno vrijeme. Odjednom mi je nedostajala majka. Poželjela sam opet imati 7 godina, ustati u ranu zoru i trčati bosa pod okićeni bor trgati papir s božićnih poklona.
Kada se sve ovako zakompliciralo?

Prije nego smo ušli u nečiju kuću, stavila sam ogromnu kapuljuču na glavu i nastavila bosa hodati za tobom. Pozdravi, rukovanja, kimanja glavom u znak odobravanja. Bila sam prisutna samo tijelom. Moj duh se nalazio u toploj kući koja miriši na cimet.

Predstavljanje. Ženama, muškarcima, ljudima, pojavama, nebitnima.

“Naya ne zna pravila bontona. Ona misli da se s hranom igra. Moram je podučiti, a vi ćete mi pomoći.”, naređivao je i njima.

Pohotne spodobe naslađivale su se njegovom naredbom nestrpljivo čekajući svoj trenutak oblizujući svoje prljave usne. Neki su se instinktivno uhvatili za međunožja. Žene su nehotice prelazile preko svojih grudi, stiskajući bedra. A on?

On me poslužio kao hranu svinjama.

Quasimodo, poznati Zvonar crkve Notre Dame, iako dobar čovjek koji je štitio Esmeraldu ipak je bio samo pohotni muškarac. Ružni, pohotni muškarac, koji je njenu ljepotu želio upotpuniti sobom.
Vjerovatno bi se odnosio prema njoj kao prema kraljici, brinući se o njoj, hraneći je najboljim jelima, kupujući joj najbolje haljine i mirišljave kupke, ali kada padne noć i tama prekrije njegovu ružnoću, jedino što bi htio je staviti te svoje ruke na njeno meko tijelo i nasladiti se njenom ljepotom.

Ne znam zašto sam se sjetila te priče dok mi je jedan od muškaraca prao prljava stopala pažljivo ih namakajući u toploj vodi i brišući ih mekanim ručnikom. Dok je svojim prstima utrljavao losion na moju kožu, došlo mi je da povratim. Želja kojom je gorio bila je nesnošljiva, ali ipak, bio je strpljiv. Nije preskočio nijedan ritual koji se veže uz pranje nogu pažljivo se odnoseći prema mojim nogama kao da su malene princeze.

Iako sam se htjela inatiti, moje tijelo tražilo je utjehu, ako ne u poništenju ove kazne, onda barem njegovom pogledu. Okrenula sam glavu prema njemu jer mi je trebala snaga.
Ispijao je vino uživajući u raspravi koju je vodio s nekim od muškaraca. Okrenut mi leđima. Dalek i nedostižan.

Ne znam što se tada prelomilo u meni. Umjesto tuge, moje srce ispunilo se ponosom. Umjesto boli, kroz moje tijelo potekla je uzavrela krv. Umjesto vraćanja u svoju krletku, ptica u meni pogledala je s visine balkona na zemlju i odlučila je preletjeti.

Pogledala sam po prvi put svog malenog čovjeka koji mi je masirao stopala. Malen zaista, tek nešto viši od mene, proćelav, s desetak kilograma viška, nježno mi je dodirivao kožu i odjednom sam osjetila ugodu.

Do tog trenutka ukočeni kip, opustila sam svoje tijelo, namjestila se bolje i pridružila se ritmu njegovih prstiju.

Osjetio je promjenu. Osjetio je da napokon osjećam. Pojačao je intezitet i na moje nečujno odobrenje krenuo prema mojim gležnjevima i koljenima.
Baršun koji mi je pokrivao tijelo, ali otkrivao noge sve do bokova, postao mi je pretežak. Pomaknula sam ogrtač koji mi je visio između nogu sa strane. Niz usta mu se cijedila pljuvačka. Njegovo uzbuđenje je bilo preočito. Na vrhu čela pojavile su se kapljice znoja. Više nije bio strpljiv i nježan. Sve jače mi je masirao noge, tek onako ovlaš prelazeći granicu koljena i dodirujući bedra.
Namjestila sam se bolje. Malo jače raširila noge. Iskušavala njegovu samokontrolu.
Bila sam uzbuđena i vlažna. Osjetila sam škakljanje po bedrima. On ga je gledao oblizavši usne. Znala sam što želi. Želi zabiti svoj jezik u mene i polizati svaku kap koja se iz mene iscijedi. Maknuo je jednu ruku s mojih nogu. Težina u hlačama postala mu je preteška. Približavao se usnama mojim stopalima. Osjetila sam nejgov dah na nožnim prstima. Tek što je isplazio jezik pokušavši usisati moj nožni palac, ona se pojavila iza mene.

“Odlično obavljeno! Lijepo si to uradio. Sada se možeš vratiti na svoje mjesto!”

Nevoljko, ali ipak poslušno, pokupio je prljavu vodu, prljavi ručnik i nestao.
Bio je poput mene. Kuja svog gospodara ili u njegovom slučaju gospodarice. Znala sam da neće ništa pokušati napraviti bez obzira koliko sam ga izazivala. Ipak, nije mi ga zbog toga bilo manje žao.

U tom trenutku, radije bih svoje biserje bila prosula pod njegovo tijelo i to svojevoljno, nego ga dala ostalima, zbog njega.

Strašna vremena za ljubav

Strašna su ovo vremena za ljubav.
Skrivamo je na tavanima našeg srca dok drhtimo od straha da slučajno ne budemo otkriveni kao izdajice.
Izdajice hladnoće. Izdajice tijela. Izdajice pohote. Izdajice strasti.

Jesi li i ti izdajica? Gledaš me izraza lica hladnokrvnog ubojice.
Skrila si pogled od mene.
“Jebi me”, moliš bez imalo srama, poluotvorenih usana koje besramno oblizuješ prije nego po tko zna koji put obujmiš moj kurac.
“Jebi me”, tako lako izustiš, nudeći mi svoje tijelo, tražeći užitak. Sebična u svojoj pohoti trudiš se neizmjerno pokazati mi da ti nije stalo.
Uzalud sav moj trud da dokažem suprotno.

Strašna, strašna vremena.
Kada si se počela bojati? Bojiš li se ljubavi ili mene koji o ljubavi nikad nije progovorio?

“Kurvo”, smiješiš se na moje dahtanje. “Kurvo”, ponavljam tražeći u tebi barem jednu emociju.
Predobra u svojoj ulozi gutaš svaku kap koju iscijediš iz mene tražeći još. “Kurvo”, ponavljam šamarajući te zbog tvojeg osmijeha. Moje zadovoljstvo, ne tvoje, naređujem, dok ljepljivim dlanom maziš bolni obraz i dalje skrivajući pogled od mene.
“Kurvo”, izgovaram poput robota programiranog za istu radnju. Na crvenim koljenima, gola i krvava pod mojim stopalima mičeš osmijeh s lica, ne opirući se, ne reagirajući.

Jesi li i ti izdajica?, pitam, mrmljajući sebi u usne spreman suočiti se s tvojim pogledom.
Jesi li?, povlačim te za kosu, ne prihvaćajući tvoj zbunjeni pogled.
Jesi li?, mrmljam na tvoje usne, nanoseći ti bol.

Tiho te puštam, ponosna kraljice, ostavljajući te na podu.

Odlazim bez osvrtanja.
Odlazim bez odgovora.

Izdajice, rugam se sebi.
Izdajice!
Izdao si ljubav.
Ostavio je u njenom pogledu.
Ostavio je na jednom prašnjavom tavanu.

Remek djelo

 

Ja sam tvoje remek djelo

Lutka zakrpana

u lutkarskoj predstavi

zabranjenoj djeci

Ti režiser, oni gledaoci

Ti dirigent, publika je svijet

 

Ja sam tvoje remek djelo

Horor priča davno napisana

poljupcima išarana

krvlju natipkana

Golo platno

Gola pjesma

Neneslikana

Neopjevana

 

Ja sam tvoje remek djelo

Tajna soba u propalom dvorcu

Tvojih snova, tvojih težnji

Tvojeg bola, tvojih čežnji

 

Kao pijesak razasuta

Kao suza potisnuta

Razapeta u tri svijeta

Tvome, svome

Njihovome

 

Ja sam tvoje remek djelo

Ružno, lijepo, ali smjelo

Osušena lat sam ruže

Svijetla srž sam

Tvoje duše

Sve je nekako lakše…

Sve je nekako lakše otkad sam kroz život kročim
Ne budi me taj opojni miris kave u ranu zoru

ni micanje zavjesa na prozoru

Nikada nisam shvaćao tvoju opsesiju jutrom

Koji užitak!

Imati cijelu kupaonu za sebe bez glasnog lupanja po vratima

i guranja pred ogledalom

Svo vrijeme svijeta samo je moje

Sve je nekako lakše, otkad nema tebe

Okružen ženama, ne postoje granice

Ne postoje prepreke ni glasovi u glavi koji me koče

Koji mi šapću, koji me opsjedaju!

Ne guši me tvoja posesivnost, tvoja pohlepa, tvoja slika ni tvoj lik

Jebem kao da sutra ne postoji

Kao da ne postoji ni danas

Jednu, dvije, zar je bitno

Njihov glas ne čujem

Njihovo lice ne vidim

Njihovu pohlepu ne osjećam

Sve je nekako lakše otkad sam kroz život kročim

Na rubu svijeta pokazujem svima srednji prst

Slobodan

Neopterećen

Pohotan

Razigran

Sve je nekako lakše…

 

***

 

Nikada nisam shvaćao tvoju opsesiju jutrom

Zašto su onda sva buđenja nakon tebe ovako teška?

Slomljeni anđeo

Zar tebe ne boli? Zar te ne boli ova šutnja koja nas nemilo šamara jače i bolnije nego ijedna dosad izgovorena riječ?

Tako je hladno na mojoj strani postelje. Život mi se kiselo smije u lice rugajući se mom odabiru najvećeg kreveta kojeg sam mogla pronaći. Čak ni slučajno, ne mogu svojim hladnim stopalima dotaknuti tvoja topla. Zar se sve svede na ovo? Zar je to onaj sudbinski znak koji nam kaže da više ne postojimo mi, nego ti i ja? Moja hladna, usamljena stopala na lijevoj strani prostranog kreveta.

Smijala bih se zbog ironije da ne pokušavam zadržati suze.

Gdje je nestala hrabrost? Kada smo opet navukli na sebe kostim ponosa i poput paunova krenuli paradirati jedno pred drugim?

Kada sam postala kukavica koja ni suzama ne da da poteku?

Zar tebe ne boli ova šutnja?, u glavi mi je tekla rijeka pitanja, boli i želje za odgovorima.


Gledao si me besramno u oči i ne znam po koji put pokušavao mi objasniti što je najbolje za mene. Ha! Tako rado bih se toj izjavi smijala da nisam bila uvjerena da ću skroz prolupati ako pomaknem ijedan mišić svoga lica. Smijeh, suze, vika, galama…sve sam to zadržavala u sebi.


Gledala sam u te tvoje oči i umorno zaklopila svoje. Znala sam. Došao je trenutak odluke.

 

“Te rečenice sam se naslušala bezbroj puta. Zar misliš da sam toliko dijete da se ne znam brinuti sama za sebe?

Čuvaš me od samog sebe… Što to zapravo znači?

Vjeruj mi, sposobna sam sama donositi svoje odluke, bile one dobre ili loše. Bez loših, ne mogu biti spremna donijeti ni one dobre.

Mogu li, molim te, sama odrediti kojim putem skrenuti, bez da to svi pokušavaju umjesto mene?

Želiš završiti ovu priču? Reci. Neću puzati za tobom, neću te vući za nogavicu ni gristi ti stopala.”

“Lena…Nisam to rekao. Znaš vrlo dobro na što sam mislio. Jebote ženo. Misliš da sve uvijek jebeno znaš? Da možeš od svakog slomljenog stakla napraviti mozaik. Da se svaki polomljeni dio uvijek negdje uklopi. Ponekad to nije tako. Ponekad neki dio jednostavno moraš odbaciti da bi napravila umjetnost kojoj težiš.”

“Ne, ne znam uvijek sve, Daniel. Ali znam da tvoj strah nema veze sa strahom za mene. Sebično se bojiš samo za sebe. Zamisli koji bi to teret bio da nekoga pustiš bliže k sebi. I da jednom, samo jednom, osjetiš kako je to kad dvoje nije dvoje. Kad si komad stakla, kojeg spominješ, koji savršeno upotpunjuje drugi komad.

To bi bila katastrofa, ha? Katastrofa svjetskih razmjera; mene voljeti. Usuditi se voljeti me.”

 

Stiskao je čeljust toliko čvrsto da sam očekivala čuti zvuk pucanja kostiju. Poput razjarenog bika gledao me kao crvenu maramu, spreman za krvoločni napad. Ali nisam odustala. Ne, ovaj put ne. Suzila sam pogled, uzdignula ponosno glavu i gledala ga. Vrijeme je da se stavi točka na i. Vrijeme je da ovo završimo. Kako god završilo.

Metar udaljenosti ispred nas. Hvala Bogu na štiklama koje su donekle omogućavale da ga ne gledam poput diva koji je spreman zgaziti me. Šutnja. Nema veze. Podnijeti ću šutnju. Podnijeti ću sve. Otvori mi se. Tu sam. Tu sam, anđele.

Nositi ću i tvoj i svoj teret na leđima. Spremna sam na to. Spremna sam, samo me pusti unutra. Pokaži mi da si slab u ljubavi kao i ja.

 

Šok. Nevjerica. Bol. Razočarenje. Okreće se, uzima ključeve izlazi kroz vrata.

Hvatam se za zid, gubim zrak. Ne, Daniel.  Ne. Pokušavam se smiriti. Ne, Lena. Nećeš ga vući za nogavice ni gristi mu stopala. Nećeš puzati.

Ah, k vragu sve. Trčim za njim. Lift je na pola puta do prizemlja. Poput maratonca preskačem tri stepenice odjednom pokušavajući ne izvrnuti nogu.

Vrata. Napokon. Trčim preko hodnika i hvatam ga na izlazu hotela.

“Daniel!”, zaderem se.

Zastao je. Udahnem, prikupljajući zadnje atome snage. Možeš ti to. Strpljivo čekam.

Okrene se spuštena pogleda. Podiže glavu. Vidim bol u njemu. Boli me njegova bol. Tako me boli da je jača od moje vlastite.

Zašto je ne podijeliš sa mnom Daniel, tužno pomislim. Tu sam. Nemoj nositi taj križ sam. Ali ne, nije vrijeme za žalopojke. Nije vrijeme za romantiku. Ovog Vraga mogu namamiti samo sa grijehom. Predobro ga poznajem. Moj odraz u ogledalu.

 

Obližem usne, oblivena pohotom i žudnjom. Zvuk potpetica na pločniku. Noga ispred noge, korak po korak. Zaustavim se naslonjena ramenom na njegovo. Trebaš bol? Dati ću ti je. Trebaš vjetar? Zapuhati ću poput tornada.

Naginjem glavu prema njegovom licu. “Jebi me. Zadnji put. Ugasi ovu vatru u meni. Daj mi da te osjetim još jednom. Prihvatiti ću istinu. Al samo još jednom daj da budem tvoja. Jebi me Daniel, kao što to nikada nisi napravio. Zadnji put, mili.”, izustim željna njegovih ruku.

 

Stanem pred njega. Naslonim usne na njegove. “Dati ću ti noćas sve. Uzmi to što trebaš. Bez pitanja, nesebično. Ne tražim ništa zauzvrat.”

 

U liftu mi je strgnuo gaćice. Omirisao ih, okusio, bacio na pod. Na vratima sobe mi je strgnuo haljinu, zagrizao bradavicu, usisao je, lickao, dražio, preklinjao. Prokleta izdajica. Smežurana uživa u njegovim usnama.

Zalupivši vratima, okrenuo me leđima prema sebi. Poput zvijeri koja liže svoje rane, lizao je moj vrat grebući me zubima. Uhvativši me za kosu, privukao je moje lice svom. Poljubio kao da traži kisik u sobi punoj dima. Uzimao je. Ja sam davala.

Lena, dahtao je, tražio dozvolu. Ne, D., ne boj se. Uzmi sve. Uzmi što trebaš. Želim to, poticala sam ga. Gurnuvši sve sa stola, bacio me snažno, priljubivši mi lice na hladnu podlogu. Haljinu je strgnuo do kraja, ostavivši me samo u donjem rublju.

Kružio je jezikom, usnama, hrapavom bradom po mojim leđima, stvarajući ugodu i bol. Još! Trebam još. Trebam tebe!

Raširivši moja bedra kleknuo je iza mene. Prsti su se uspinjali polako, njegovo disanje bilo je ubrzano. “Želim te okusiti, želim…”, jecao je. Znam. Podigla sam tijelo, uhvativši se za kraj komode.

Ah, Daniel, jecala sam dok se hranio sa mnom. Grebala sam drvo, zid,… Vrištala, molila, nudila… Izgubljena u vremenu, u prostoru, gubila sam razum. Bestidna, pohotna, grešna. Tu noć nisam tražila ispovijed, niti se kajala za svoje grijehe. Postala sam njegov grijeh.

Gurnuo me na zid. Udarala sam leđima dok se nabijao u mene, čvrsto me držeći za bokove jednom rukom, zglobove priljubljene za zid, drugom.

Grizao mi je usne, zagrizla sam njegova ramena. Micala sam bokovima poput prvoklasne kurtizane. Stiskala bedra, stiskala njega oko sebe. Pružajući mu sve što sam mogla pružiti.

Oh Daniel, lagala sam. Smijala sam se glasno. Ne dajem ti ništa. Ništa više nego što uzimam.

Tvrdi zid, meki krevet. Izvijena poput mačke koja se rasteže nakon cjelodnevnog sna, gužvala sam plahte, čupala si kosu.

.

Poput kobre namamljene iz kutije, plesala sam otrovni ples na njegovim bokovima. Usisavala njegovu muškost, usisavala njegovu ljubav koju je krio, otimao iz mojih ruku.

Ritmično se kretala na njemu, tražeći oslonac na njegovim bedrima.

 

Spavao je kao nezaštićeno dijete. Skupljeno u klupko, tražeći zaštitu. Poljubila sam ga u rame, prešla prstima preko usana i pustila suzu. Samo jednu suzu.

Spavaj, moje ranjeno. Spavaj.

Otišla sam, sa smiješkom, ne osvrnuvši se. To je za tvoje dobro. Čuvam te od samog sebe. Ostavljam te. Slomiti ću te do kraja. Bez milosti. Jedino te tako mogu opet sastaviti.

 

Spavaj, pali anđelu.

Srce koje ne kuca

dara8
Dara Scully Photography

Cjelivala bih kostiju tvojih prah kao što topla ljetna kiša
cjeliva lišće poljupcima mokrim

Kad bi mi samo dao, kad bi mi samo dopustio

Noktima bih u tvoje meso urezivala stihove ispjevane
tebi, za tebe, u tvoju čast

Kad bi samo zastao, kad bi se samo okrenuo

Krvlju tvojom ispisivala bih najljepše rime na bijelim
zidovima naše spavaće sobe

Kad bi me samo pogledao, kad bi me samo htio

Toplim tijelom grijala bih tvoje ledeno kao što sunce
grli snježni planinski vrh

Kad bi me samo poželio, kad bi me samo dotaknuo

Suzama slanim prala bih prljavo tvoje lice vlažnom
zemljom i trulim lišćem prekriveno

Kad bi samo postojao, kad bi samo stvaran bio

Hrabrost

man-in-the-dark-beautiful-black-black-and-white-body-boy-boys-cool-entertainment-erotic-fashion-hot-lovely-man-men-model-models-nice-other-photography-picture-pretty-sensual-sexKažeš mi da sam sjetna. Možda. Ne osjećam sjetu. Možda zbog glazbe koju slušam?
Ili zbog ovih suza koje mi bježe onako izdajnički?
Volim tužnu glazbu. Čini me sretnom. Znam, ne možeš to razumjeti. Ni ne tražim od tebe da razumiješ ni da me gledaš drugačije nego to radiš sada, s tim svojim pogledom punim pitanja bez ijednog odgovora.
Mene to veseli. Veseli me činjenica da me ne možeš spoznati na prvu. Da se moraš potruditi otkriti tko sam prelazeći put koji ćete zbunjivati do samog kraja, ako kraj uopće postoji.
Što ako odustaneš, vjerovatno ćeš mi reći. Zar nije lakše da se otkrijem i olakšam i tebi i sebi?
Vjerovatno ćeš biti u pravu. Međutim, negdje usput ćeš ipak otkriti da sam od prvog dana to uvijek bila ja: baš onakva kakva jesam. Bez krinki, bez podmetanja nogu, samo ja. Da, najdraži, otkriti ćeš da si oduvijek znao tko sam. Samo je trebalo vremena da tvoja maska sa lica padne jer zbog nje nisi dobro vidio. Vidiš mili, da bi otkrio mene, moraš prvo ogoliti sebe, a i najhrabriji pred tim zadatkom zadrhte.

Create a free website or blog at WordPress.com.

Up ↑

Ključaonica

Usudi se da proviriš...

Longreads

The best longform stories on the web

The Daily Post

The Art and Craft of Blogging

The WordPress.com Blog

The latest news on WordPress.com and the WordPress community.