Search

cudovistaispodkreveta

Priča o Leni

Ostavite svu nadu, vi…

“Oprosti, ali ja stvarno ne vidim kako će me brisanje prašine I preslagivanje tvoje biblioteke naučiti strpljenju u seksu?”, gunđala sam skidajući knjigu po knjigu sa police u njegovoj radnoj sobi I pažljivo brisala prašinu s korica. Nije da nisam pokušala biti manje temeljita. Jesam.

Morala sam krenuti ispočetka. Opsesivno – kompulzivan? Kako da ne. Prije jebeni arogantni gad koji je uživao sa svoje fotelje praveći se da radi, a zapravo je promatrao svaki moj pokret.

Bila sam tek na petoj polici od njih dvadeset, a svaka je imala preko stotinjak knjiga.
“Ako ništa drugo, ovo će me u potpunosti odvratiti od želje za seksom, tako da možda I ovaj tvoj trening ima smisla!”, nastavila sam gunđati nadajući se da će mu ta pomisao ipak zasmetati.

Kako kaže ona Danteova; “Ostavite svu nadu, vi koji ulazite!” Koja parodija. Upravo sam brisala Božanstvenu komediju. Jebeni Dante. Pobrisala sam korice, ali ne I mjesto gdje je stajala knjiga. Nije se oglasio. Malena zadovoljstva, pomislila sam, uživajući u toj svojoj maloj tajni.

Uspjela sam doći na sedmi red.
“Imaš problem s Dante-om?”, upitao me. Nisam trebala dvaput pogađati što to znači. Sama sam se vratila na peti red.

Čovjek bi pomislio da nešto tako jednostavno kao brisanje prašine ne umara čovjeka, ali ja sam već počela osjećati bol u mišićima. Morala sam koristiti ljestve. Nije mi dao da brišem knjige na ljestvama, već sam morala uzeti knjigu, sići, obrisati je, popeti se I vratiti je na svoje mjesto. Sve sam više počela vjerovati u svoju izjavu, koja ga je trebala raspizditi, ali se zapravo počela obistinjavati. Seks mi uopće nije bio na pameti trenutno.

Došla sam do dvanaeste police, kad se ustao sa svog radnog stola I sjeo na fotelju pored mene zadovoljno me odmjeravajući.

“Vidiš nešto što ti se sviđa?”, nisam ga ni pogledala, već sam tek usputno odlučila pokazati svoju trenutnu nedostupnost I nezadovoljstvo ovim treningom odlučno odlučivši obaviti posao do kraja, njemu u inat.

“Zapravo, da.”, arogantno, naglašavajući svaku riječ je rekao.
“Šteta što sam trenutno Out of Service”, pogledala sam ga preko ramena, spuštajući se niz ljestve, brišući knjigu točno ispred njegovih nogu, ni ne pogledavši ga I uspinjući se uz ljestve, ovaj put sporije, pažljivije, izbacujući guzu prema van. Tako ti I treba, pomislila sam.

Jebeni gad. Počeo se smijati. I to grleno smijati. Rado bih ga pogodila s knjigom koja mi je bila u ruci, ali žao mi je bilo knjige, a I sigurno bi to završilo nekako loše po meni. Npr. opet vraćanje na početak. Suzdržala sam se, ne obraćajući pozornost na njega.

“Siđi dolje, Naya!”, uozbiljio se.
“Ne mogu, pokušavam dohvatiti knjigu.”, odgovorila sam.
“Naya! Siđi jebeno dolje istog trena ili ćeš brisati prašinu s tih jebenih knjiga svakog jebenog dana!”, procijedio je kroz zube.

Dok sam se spuštala niz ljestve, izbjegavajući ga pogledati u oči, samo sam promrmljala:”Znaš, koristiš malo previše tu riječ. Jebeno! Nije ti baš pristojno!”

Znate one situacije kada požalite istog trena nešto što ste izgovorili? Ja nisam imala vremena čak ni za požaliti.
U jednom trenutku sam silazila niz ljestve, u drugom trenu sam visjela s njegovih ramena, prebačena poput vreće cementa I vrištala da me spusti na pod.
Bacio me na svoj radni stol I pritom mislim bacio, ne spustio. Prije nego što sam uopće uspjela zajaukati od boli, uhvatio mi je lijevom rukom zglobove ruku, a desnom raširio bedra, trgajući gaćice koje sam imala na sebi.

“Zašto nosiš jebene gaćice Naya? Zar si zaboravila pravila? I da, opet sam jebeno rekao jebene.”, njegova ljutnja se pojačavala.
Znala sam da ne smijem nositi gaćice. Obukla sam ih samo zbog glupog zadatka I čišćenja knjiga. Nisam htjela da netko uleti u sobu I bulji u moje međunožje dok visim s glupih ljestvi.
Ovo je trebao biti zadatak ‘strpljenje u seksu’, a ne jebeno me napali svojim ljutim glasom.

“Što je? Nema nezadovoljnog gunđanja? Pametovanja?”, nastavio je režati iza mene, sve jače mi stiskajući zglobove.
Moja jedina pomisao u tom trenu je bila da sam bila u pravu. Ne da sam ga željela, nego sam umirala od želje. Toliko o strpljenju.

Lijevom rukom mi je ostavljao tragove na zglobovima ruku, desnom rukom mi je nježno mazio luk leđa podizući ljetnu haljinu preko moje glave I ostavljajući me golu pod sobom.

Lice mi je bilo pritisnuto na stol. Potrudio se za to. Ruke su mi bile čvrsto svezane njegovom rukom. Grudi su me boljele od tvrdog dodira drva. Noge raširene. Guza u zraku. Njegova ruka koja je dodiruje. Zadirkuje. Spušta se niže. Otkriva koliko sam topla I vlažna. Njegove usne na mom uhu koje mi šapću svaku prljavu riječ koju želim čuti. Bio je ljut, bio je bijesan. Bio je tako prokleto seksi.

“Jebi me odmah”, prostenjala sam bez razmišljanja.

“Cccc,”, ljutnja je prerasla u zadovoljstvo. Bijes je prešao u smijeh. Arogancija se vratila.
“Što smo rekli, djevojčice? Kako se pristojno pita?”, nastavio je kružiti prstima po mom rascjepu, izbjegavajući bilo kakav dodir s mojom nutrinom.

Uzdahnula sam ljuta na sebe I rekla: “Molim te, jebi me.”

Njegov zadovoljni osmijeh sam osjetila na cijelom svom tijelu. Pustio mi je ruke. Navukao haljinu natrag na mjesto. Vratio se za svoj radni stol na kojem sam još uvijek ležala.

“Možeš nastaviti s brisanjem prašine!”, progovorio je iza laptopa ni ne pogledavši me.
Ah Naya, opet si zajebala stvar.

Podigla sam samo glavu još uvijek držeći ruke ispred sebe. “Znaš, ponekad stvarno znaš biti jebeni gad!”, izrekla sam monotonim glasom. Mislila sam to, ali iskreno, nadala sam se da će ga to opet razbjesniti I da ćemo sve ovo ponoviti.

Hm, da. Ostavite nadu, bla bla bla…

Pogledao me, pomazio rukom po obrazu:”Zar me ne poznaješ bolje od toga, malena? Knjige čekaju.”, ravnodušno je rekao I maknuo ruku.

Ustala sam, namjestila haljinu I popela se na ljestve. Obaviti ću posao majmune I to do kraja, ali barem ću uživati u činjenici što si mi potrgao gaćice, a ja se penjem sve više I više. Baš me zanima, čije će nestrpljenje prije izaći na vidjelo.

Da vidimo, gdje sam stala? Aha, trinaesta polica, knjiga prva.

Advertisements

Zauvijek Mladi

“Znaš M. previše si zreo za svoju dob. Podsjećaš me na mene.”
“To je loše M.?”
“Ne, to je dobro za mene. Dobijem najbolje od oba svijeta. Mladog, sexy, zamamnog ljubavnika, s kojim mogu razmijeniti i dvije pametne rečenice. Loše je za tebe. Prebrzo ćeš odrasti.”
“I za to postoji rješenje M. Moram samo biti dovoljno pametan poput tebe i kad odrastem, pronaći osobu poput sebe.”

Zagledala sam se u njegove duboke oči, pokušavajući spoznati odakle toliko mudrosti u tom mladom umu. Zbog njega sam se osjećala obnovljenom. Neka nova energija je strujala mojim golim tijelom koje se naslanjalo na njegovo čvrsto, podatno, opušteno.
Prve zrake sunca su se probijale kroz prozirne zavjese, stvarajući zavodljivi ples sjena na našim tijelima. Napola zaklopljenih očiju, još uvijek smo proživljavali netom probdijenu noć.
Okrenula sam mu leđa, savršeno smještajući svoju guzu u njegovo krilo. Zaboljela su me bedra pri tom pokretu. Naravno, bila sam puna modrica. Nasmiješila sam se na tu činjenicu. Bila sam prekrivena s njima I ugrizima. Vražićak je volio gristi. Voljela sam I ja I zbog toga sam se još jednom nasmiješila. Znala sam da dijelimo slične tragove po tijelu.
Bljeskovi sjećanja od protekle noći su mi prolazili kroz glavu…

Njegovog mastrubiranja u automobilu dok smo se vozili do apartmana.

“Ne mogu izdržati M. Znaš da mi je to tvoja najdraža fotografija. Ti u vožnji.”

Moje nemoći dok sam prisiljeno pratila cestu, pokušavajući voziti samo s jednom rukom, jer mi je druga bila tako potrebna. Zaustavljanja na parkingu tren prije nego je svršio, preskakanja mjenjača I sjedanja u njegovo krilo opominjući ga kako je sebičan.

“Sva zabava samo za tebe M. Mislim da neće ići.”

Njegovog drugog mastrubiranja I mog začuđenog pogleda.

“M. opet? Nije valjda opet zbog moje vožnje?”, smijala sam se.
“Ne. Sad znam što radiš kad me vidiš da se diram.”, gledao me s iščekivanjem.

Mog pokušaja da zanemarim I poreknem tu izjavu. Mog ostavljanja automobila napola na cesti I zajedničkog udaranja u svaku zapreku na putu do kreveta. Igranja pod tušem. Igranja s tušem.
Svjetala koja se gase kod susjeda dok iz tame promatra nas I naše bludne radnje na balkonu. Njegovog remena oko mog vrata I hladne balkonske ograde na mojim grudima, samo za susjeda.
Usporenog vanilla seksa pod bijelim plahtama, samo za nas dvoje.

Zaklopila sam oči poželjevši mu laku noć, nakon što je navukao zavjese I stvorio privid noći.
Pospan, slatko umoran mrmljao mi je na ramenu.

“M., kada dođemo u Grand Canyon, dočekati ćemo izlazak sunca ovako, priljepljeni jedno uz drugo dok te budem nabijao odostraga. Obećavam ti, svršiti ćeš obasjana prvim zrakama sunca uživajući u prizoru.”
“Grand Canyon sunrise na balkanski način, M.?”, nasmijala sam se.
“Ne. Grand Canyon sunrise fuck na balkanski način, M.”

Zaspala sam opuštenije nego proteklih mjeseci, smijajući se činjenici da sam zamalo dobila košaricu…

***
Sjedila sam za visokim stolom I promatrala njega kako promatra njih. Jesam li u određenom trenutku osjetila nesigurnost? Ipak sam bila starija nego on I to ne malo, a one su sve bile njegovih godina I to se vidjelo na njihovim mladim licima I utegnutim tijelima. Nasmiješila sam sam se sama sebi I otpuhnula tu misao. Uostalom, umjesto da se zabavlja, činilo se prije da mu je dosadno. Bože dragi koje tijelo. Koji stav. Koji pogled. Osjetila sam se instantno deset godina mlađom samo ga promatrajući.

Popila sam svoje piće do kraja, platila račun, još jednom objasnila konobaru da večeras već imam pratnju, što mi on naravno nije vjerovao, misleći da se samo izvlačim I da će, ako me pita trideset puta za izlazak van nakon njegove smjene, meni dosaditi I pristati ću. Bio je donekle sladak. Nisam tražila slatko. Ne večeras.

Svirala je neka poskočica, ljetni hit, CRO proizvodnja. Još uvijek je sjedio na fotelji u istoj pozi. Još uvijek su ljubiteljice poskočica skakutale ispred njega. Još uvijek se dosađivao.

Prišla sam mu s leđa. Naslonila bradu na njegovo rame. Približila usne njegovom uhu.
Šapnula: “Uživaš u pogledu ili bi radije sjeo u Ford Mustang I odvezao se odavde?”
Nije ni trznuo. Mislio je da sam jedna od njih. Uzdahnula sam, došla ispred njega dotičući njegova koljena svojima. Zaklanjala sam mu pogled. Odmjerio me lagano, očito se dosađujući. Na tren se zaustavio na mom licu. Nasmiješila sam se. Maknuo je pogled zatvarajući oči. Namrgodila sam se.

Spominjala sam nesigurnost? Otpuhnula tu misao? Vražja misao se vratila natrag tamo gdje ne pripada.
Još jednom uzdahnula. Još jednom ga pogledala. Izgledao je umorno. Zavodljivo umorno. Bio je kao moja misao; nije pripadao ovdje. Pripadao je sa mnom, u mom krevetu, uz moje tijelo. Vražju misao sam opet otpuhnula.

Nova poskočica. Izmjena na podiju. Nove ljubiteljice poskočica. Ista dosada I umor na njegovom licu.
Otišla sam do šanka I naručila piće za njega. Napisala poruku I rekla konobaru da mu je uruči I spustila se na cestu do automobila.

Povjetarac s mora mi je hladio vrat, grudi, lice. Zatvorila sam oči I mirisala zrak. Noć je bila predivna, vedra, topla, erotična. Njegov dah na mom vratu je bio erotičniji.
Zadovoljna sa činjenicom da je poruka napravila svoje, okrenula sam se prema njemu I prošaputala na usnama: Idemo?

Konobar mu je donio piće, koje nije naručio. To ga je zaintrigiralo jer obično se od njega očekuje da šalje pića. Od njega se mnogo očekivalo ovih dana I to ga je umaralo. Općenito se ovih dana osjećao umornijim, starijim. Ostarjelim. Uz piće, konobar mu je dao I neki papirić. Pogledao je u konobara, koji je samo slegnuo s ramenima, kao da nije bio oduševljen s činjenicom što moradijeliti papire okolo.
Odložio je piće na stolić ispred sebe, okrznuo pogledom cure na podiju ispred sebe, ravnodušno udahnuo, naslonio se natrag na fotelju I otvorio preklopljeni papirić.

Nothing behind me, everything ahead of me, as is ever so on the road.
(Kerouac)
Moramo isplanirati putovanje, M. Sjećaš se?

Netko mu je šaptao na uho. Ford. Mustang. Stajala je ispred njega. Bio je jebeno preumoran. Osjećao se zatočen. Učinila mu se poznatom na tren, ali bio je jebeno preumoran. Skočio je sa fotelje I pogledao uokolo. Nije bila više ovdje. Spustio se niz stepenice na cestu I nasmiješio se. Sjedila je na haubi automobila, glave uzdignute prema nebu, zaklopljenih očiju, kao da nitko drugi ne postoji, samo ona I svijet. Prišao joj je polako I dotaknuo ogoljeni vrat svojim usnama.
Kada se okrenula prema njemu, shvatio je da više nije umoran. Zbog nje se osjetio nanovo mlad.

Lenina Škola vina

“Ne radi to!”, režao je pogleda ispod obrva, dok je sjeckao povrće vještinom nekog francuskog chefa…

“Da ne radim, što?”, smiješila sam se, gladno se vrteći na barskoj stolici dok sam se igrala, hm, s čašom vina.

“Znaš, postoji cijela škola kušanja vina, vražice…A ti umačeš svoje prste u čašu i ližeš ih. Mislim da ti treba lekcija iz lijepog ponašanja, gospođice.”, mrko me gledao.

 

“Zar ti ponekad ta pravila ne dosade, ha?”, nastavila sam oblizivati jagodice kušajući kapljice vina koje su se lijepile na vrhove mojih prstiju. “Ne poželiš li ponekad, jednostavno, hm, prekršiti zakone? Uostalom, tko daje za pravo bilo kome da diktira drugima koji je pravi način kušanja bilo čega, bilo koga?”, kritički sam upitala.

 

Spustio je pogled i prestao sjeckati.Tišina. Podigni pogled, podigni pogled, prolazilo mi je glavom. U sobi se osjetio hladan zrak. Kao da je vrijeme stalo. Onda taj njegov smijeh. Zločesti smijeh. Nastavio je brzo sjeckati povrće i dalje ne dižući pogled, i dalje se grleno smijajući. Sve brže i brže.

Gledala sam nož kako neuhvatljivo pogledu skače po dasci za rezanje. Opet tišina. Zabio je nož u dasku. Oštrica se zalejulala.. Prestao se smijati i pogledao me sa čežnjom. Pogled koji je stvarao trnce duž cijele kralježnice. Val vrućine koji je rezao hladnoću u zraku.

 

“Prekršiti zakone, kažeš?!”, izgovorio je iI dalje me gledajući ravno u oči.

“Dođi, Leno.Vrijeme je za večeru. Sigurno si gladna?”, pružio je ruku prema meni.

Večera nije bila ni blizu gotova. Sve je bilo na stolu, nešto napola gotovo, nešto tek u pripremi. Ali definitivno večera nije bila spremna.

Taman htjedoh ustati sa stolice, onako zbunjena, kad me zaustavio.


“Ne, Leno! Dođi mi.”, pružio mi je ruku preko šanka.

 

U redu. Popela sam se na stolicu, podigla haljinu poviše koljena. Jedna noga, druga noga i eto me, klečim na sve četiri na kuhinjskom šanku, ne skidajući pogled sa njega.

Te oči. Boja koju nisam mogla definirati. Ponekad sam mislila da nosi leće, da ih krije od mene. Čovjek se jednostavno izgubi u toj tami, hipnotizirajućoj dubini.


“Leno, moja Leno. Ti si poput vina, znaš. Trebala bi postojati škola kako kušati Lenu.

Prvo stvoriš ugodnu temperaturu, hladniju, s primjesom vrućine. Mora biti primjerena, savršena, inače na početku gubiš na okusu.

Staviš je u ugodan položaj i pustiš da diše, da uhvati zraka, da prodiše… da se oslobode arome, da pusti svoj miris. Mmmm, da, nastavio je šaptati, dišući duboko.”

Napetost u mom trbuhu je rasla, a trnci mi prošli tjednom kad je zastao kraj moje ušne resice. Vražje jedno stvorenje. Poznavao je svaki detalj moga tijela.

 

“Promotriš je. Pažljivo osmotriš njenu bijelu put, svilene smeđe niti koje padaju na gola ramena, oči koje te promatraju znatiželjno. Punoću usana, lagano otvorenih…”, i dalje je pričao, tiho, pretiho, a ipak dovoljno glasno da me vibracije njegovog glasa uznemire. Spuštajući se usnama sve niže, uz lijevu stranu preosjetljivog vrata, u jednom trenutku me dodirivao samo svojim hipnotičnim glasom. Počela sam drhtati. Željela sam ustati, skočiti na noge i biti ta koja će osvojiti njega, bacajući ga na pod, ali slabost…. Tijelo me je izdalo.

 

“Ah, Leno.”, nastavio je svoju priču, duboko udahnuo, kao da želi iz mene izvući esenciju mirisa.

“Znaš li, malena, da više od pola doživljaja vina dolazi upravo kroz nos? Njuhom možemo znali jel vino mlado ili zrelo. Miris nam govori o porijeklu, vrsti vina.”, pričao je uživljeno.

“Ali miris nije dovoljan. Da bi čovjek spoznao pravu vrijednost, mora uposliti sva osjetila.”, zločesto se smiješio, penjući se natrag uz moje lice, tek okrznuvši moje usne.

 

Cijelo moje tijelo je bilo jedna goruća baklja. Svaki dio mene je osjećao njegovu blizinu. Tako sam ga željela.

 

Odmaknuo se od mene i rukom podignuo moju bradu.

 

“Otvori oči, malena.”, nasmiješio se blago skoro pa nevino.

 

Poput preplašenog dječarca koji prvi put vidi ženu.

 

“I?, upitala sam. “Koja je vaša ocjena? Zadovoljavajuća aroma?”, pogledala sam ga, smjelo očekujući odgovor.

 

Tišina. Samo taj pogled. Tama. Dječarac je nestao.

 

“Sjedni Leno”, zatvorenih očiju me namještao na šanku.

 

Bili smo tako dobri zajedno u krevetu. Toliko predivnih užitaka, toliko još neistraženih trenutaka, ali ipak, ponekad je seks imao težinu. Ponekad je teret koji je osjećao, jedino mogao podijeliti ovako; pokazujući mi koliko me želi, koliko sam mu potrebna, osjećajući koliko je on potreban meni.

 

“Žudiš Leno. Uvijek nestrpljva, uvijek vatrena. U hrani kao i u vinu treba uživati, polako. Nahraniti ću te Leno. Ne brini.”


Bio je u pravu. Željela sam ga odmah. Strpljenje mi nije bila jača strana. Sreća, pa je on učitelj.

 

Kao da nikada nije vidio ženu, a opet, zna točno što napraviti s njom.

 

Zar nije i vrag nekada bio anđeo?

Na RASKRIŽJU

“Hurtful words can cut deep. But the deepest cut isn’t really the hurtful words at all, but rather the lost relationship and love if you choose not to put the past to rest and begin fresh.”

Put kojim je krenula bio je težak. Osjećala je to u kostima. Ali kao da je za nju ikada bila opcija birati jednostavnije I sigurnije staze.
Nije joj bilo teško klečati satima čekajući njegov dolazak. Nakon određenog vremena, za nju je to postala meditacija. Ispraznila bi svoj um, pustivši van sve loše misli, protjeravši sve nemilosrdne ljude koji su joj gnječili um svojom zlom pojavom. Kao u limbu, okružena ništavilom. Prazninom koja joj je donosila mir.
Kako objasniti ljudima kaos koji se nalazio u njenoj glavi? Nemoguća misija. Ljudi ne slušaju.
Koje je to samo ushićenje bilo napokon doživjeti smiraj.
Čuti njegove korake kako joj prilaze, odmjereno, ciljano, obično bi joj izmamilo nevidljivi osmijeh. Smijala se duhom, ali bi zadržala ozbiljan izraz lica. S vremenom je naučila obuzdati i uzbuđenje. Učio ju je strpljenju. Bila je poput djeteta koje bi ugledalo slatkiš na polici I odmah u trgovini zatražilo da ga pojede. On ju je naučio da uživa u slatkišu jako dugo. Neke je stvari vrijedno čekati, rekao bi.

Mogla ga je osjetiti. Kako joj je blizu.Te prve trenutke kada bi stao pred nju, samo je promatrajući. Nije više nestrpljivo podizala pogled želeći mu vidjeti oči. Ne, naučila je tu lekciju. Ne zato što joj je smetala kazna. Nego zato što je htjela da se ponosi sa njom. S vremenom se ponosila I ona sama sa sobom. Taj mali trenutak, prvog susreta, prve blizine, u njoj je stvarao sreću. Što god se dogodilo poslije, nije bilo toliko očaravajuće, koliko taj tren. Podići svoj pogled, ugledati njegov kada joj on kaže da to napravi, za nju je predstavljalo krajnju sreću I zahvalnost što je živa. Što postoji. Što je njegova.
Mogla je iz njegovog pogleda procijeniti što je čeka. Vidjeti njegovo raspoloženje, iako ni s jednim pokretom, ni s jednom riječju to nije otkrivao. Uvijek je bio smiren, odlučan, siguran u ono što radi, kako to radi. Ona je ipak znala. Ona je to vidjela. S vremenom, shvatio je I on da joj se ne može skriti.

U početku joj je smetalo kada bi je samo došao vidjeti, stvorio euforiju u njoj, a onda, nakon što bi je temeljito pregledao, otišao. Ljutila se na tu činjenicu da to može. U njoj stvoriti lavinu, a onda je samo sa vlažnim prstom ugasiti poput plamteće svijeće. Ponekad bi pomislila da nije zadovoljan s njom, da je nešto pogriješila. Bila bi zbunjena, ljuta, povrijeđena.
Skupila hrabrosti I upitala ga, zašto to radi? Je li to kazna? Možda još jedna lekcija? Usudila se I priznala koliko je to čini nesretnom. Usamljenom.
Naljutio se na nju. Bio je bijesan. Nikada do sada nije vidjela njegov bijes.
“Zašto mi nisi rekla da si nesretna? Zašto me nisi pitala? Ne radim to da te povrijedim. Da, to je jedna od lekcija. Učiš kako me željeti. Učiš se suzdržavati. Učiš uživati. Učiš postojati. Učiš biti moja. Ne želim da više ikada budeš nesretna, ni ljuta, a da mi to ne kažeš. Razgovaraj sa mnom. O svemu. U redu? O svemu. Zato I postojim. Zato postojimo mi. Ne da se skrivamo, ne da usahnemo poput cvijeća o kojem nitko ne vodi brigu. Postojimo da bi blistali u cijelom svom sjaju jer se netko brine za nas. Netko nas hrani onim što nam je potrebno. Zajedno.”

Tada je shvatila da ga voli. Više nikada nije šutjela. Više nikada se nije bojala. Još uvijek bi ponekad znala osjetiti ljutnju, razdraženost, zbunjenost, ali kada bi se navečer stisnula u njegovom krilu, rekla bi mu to. On je slušao, analizirao, argumentirao, ponekad klimao glavom, ponekad se smiješio na njene ludorije, a ponekad je samo stisnuo još čvršće.

Toliko je naučila o sebi učenjem od njega; svojem tijelu, o onom što joj pruža I ne pruža užitak. Jedan potpuno novi svijet spoznaje same sebe. Bez obzira koliko dugo su bili zajedno, uvijek se crvenila kada bi joj rekao da se zadovolji pred njim. Njega je to uveseljavalo. Rekao joj je da voli tu njenu nevinost koju drži u sebi, iako može satima biti gola pred njim, izložena njegovom pogledu, gledati ga sa žudnjom.
Nije voljela modrice po tijelu. Rekla mu je to. Voljela je svoju kožu. Pridavala joj je toliko pažnje, I nije htjela nikakve dugine boje po sebi. Ipak, jednom ga je zamolila da je izbičuje. Odmahivao je glavom. Volio ju je dovoditi do užitka uz nanošenje boli, ali bičevanje… Ne, to nije htio.
“Povrijediti ću te. Onda ćeš otići. Jer to će biti previše za tebe. Zato me nemoj to više pitati”, rekao joj je.
“Ali, bičevao si druge prije mene, jel tako? Bičevao si I onu ženu prvi put kada sam te vidjela. A ona se smiješila. Uživala je u tome. Ti si uživao u tome. Bili ste povezani na meni neshvatljiv način. Želim to. Neću otići.”, bila sam uporna.

Poklonio joj je bijelu haljinu laganu poput perja, meku poput svile. Ispleo pletenice, I stavio bijele tratinčice u kosu. Oprao noge. Osjećala se poput Kleopatre dok je na krevetu sjedila tako uređena, a on klečao pred njom, sa njenim stopalom u svojem krilu I nježno ga masirao.
Lagano joj je učvršćivao zglobove za križ, pazeći na svaki detalj. Prelazio je prstima kroz njenu kosu, pa preko ramena, I naslonio bradu na njena leđa. Ništa nije postojalo, ništa nije bilo. Samo taj trenutak.
On I ona. Tada je rastrgao haljinu ogolivši njenu kralježnicu. Trznula se na taj nagli potez, istovremeno jako erotičan, I nasilan.
Prvi udarac je izazvao lagani jecaj. Osjetila je da se suzdržava. Približio se njenom uhu, milujući svoj obraz o njen. Drugi je bio jači. Stisnula je zube. Milovao ju je nakon svakog udarca. Nakon boli dolazila je nježnost. Sjetila se one žene. Nju je samo udarao. Bez nježnosti. U tom trenutku bilo joj ju je žao. Ono nije bila povezanost između njih dvoje. Bila je to samo dobra tehnika koju su oboje vrhunski prakticirali. Počela je jedino razmišljati o njegovom dodiru nakon boli. Iščekivala je bol, da bi doživjela njegovu nježnost.
Cijelu noć je držao obloge na njenim leđim, bdio nad njom dok nije zaspala. Ožiljci su brzo zarasli. Taj osjećaj bliskosti ostao je zauvijek.

Iako je znala da je sigurna uz njega, da se brine o njoj, malene sitnice koje je radila za njega, uvijek bi je razveselile u istoj mjeri, koliko I njega samog. Volio je njenu kuhinju, I to što bi birala jela posebno draga njemu. Ostavila bi ga zatečenog kada bi napravila nešto I prije nego bi joj to rekao, jer je znala što očekuje od nje. Postala je savršeni učenik. Uživala je poput knjiškog moljca u svakoj pohvali, svakoj prijeđenoj prepreci, svakoj naučenoj lekciji. S vremenom, uvijek je bila korak ispred njega. S vremenom, nije imala što naučiti. Nije se imala na što ljutiti. Nije imala razloga biti povrijeđena. S vremenom, prestali su razgovarati. S vremenom, ispunjenost je zamijenila praznina.

Vidjeti kovčege ispred vrata, njega zavaljenog u naslonjaču, s čašom finog viskija u ruci, bilo je istovremeno I iznenađenje I očekivani prizor.

“Vrijeme je da odeš, prije nego što to ionako sama odlučiš. A to ne bih mogao podnijeti. Ne…Ja…Ja jednostavno… Ah, k vragu djevojko. Nemam ti više što pružiti. Nemam ti što dati. Ti trebaš više. Uvijek si trebala.Ti jesi više. Otiđi.”, okrenuo je glavu.

Suze su same krenule. Srce je nemilosrdno htjelo iskočiti van. Ruke su poželjele izudarati bilo što, bilo koga. Glas je htio vrištati. Noge se nisu htjele pomaknuti.

Znala je da će put biti težak. Ne zbog boli, ne zbog ljubavi, ne zbog sreće, ne zbog tuge. Sve je to uvijek dolazilo u paru. Put je bio težak, jer nakon svake prašnjave ceste dolazila još jedna prašnjavija, još jedna nepoznatija.

Okrenula se, ostavila kutiju s njegovim omiljenim slasticama na komodi u hodniku, uzela kovčege I krenula dalje.

Vrag kojeg poznaješ


Jeste li ikada pokušali pobjeći od prošlosti? Ja jesam. Činim to non stop. Pokušavam sebe uvjeriti da se mogu promijeniti, to jest, da mogu izbrisati određene ljude koji su me odredili kao osobu, ali razum je jedno, a moje želje nešto sasvim drugo.

 

Često putujem. Upoznajem različite ljude s različitih kontinenata. Koliko god ja bježala od toga tko sam zapravo, moje radnje me otkrivaju. Ne ljudima, već samoj sebi.
A to mi je najteže podnijeti. Shvatiti koliko ne mogu pobijediti u ratu koji vodim sa sobom.

 

Palma u jesen je predivna. Nema njemačkih turista, još uvijek je dio restorana otvoren, vrijeme je toplo iako nepredvidivo, ali apsolutno savršeno za dnevne šetnje središtem otoka i uživanje u pogledu na more.

Voljela sam putovati sama. Bukirati sobu u nekom zabačenom hotelu s ogromnim krevetom i dobrim doručkom.

Već sam neko vrijeme bila sama. Teret muško-ženskih odnosa mi je postao pretežak, ali kako to sa mnom uvijek biva, što ja više odustajala od svoje biti, ona me češće uvjeri da je to nemoguće.

 

Dok sam večerala u predivnom restoranu koji se smjestio u seoskom ambijentu, načula sam razgovor stola do sebe…

Tri, mlađahna muškarca u tridesetima, radovala su se zabavi koja se održavala sutradan u Palmi. Ne bilo kakvoj zabavi, naravno.
Nasmiješila sam se njihovoj nevinosti i očekivanjima. Bili su mi slatki. A onda sam poželjela otići na tu zabavu.

 

Dok sam pokušavala zaspati tu večer, govoreći sebi da ionako nemam pozivnicu i kojeg bi vraga tamo radila i da imam, pripremala sam se na nemirnu noć.

Nedostajalo mi je sve to. Kostimi, razgovori, zavođenja, igrice. Nedostajala sam sama sebi.

 

Probudila sam se nemirna. Probudila sam se s odlukom. Idem na zabavu.

Znala sam tko stoji iza nje. Znala sam tko je stalni gost. Pozivnica je bila najmanji problem.

Nazvala sam Sofyu u Barcelonu. Popodne se pojavila u Palmi s novim kompletom donjeg rublja, s novim cipelama, haljinom i najvažnijim detaljom; maskom.

 

Voljela sam Sofyu. BIla je iz istog miljea, ali sasvim zadovoljna životom subice koji je živjela sa svojim suprugom. Međutim, predobro se razumjela u modu i znala sam da se mogu osloniti na nju.


Njen osmijeh kada mi je pružala kesice bio je u stilu: “Možeš bježati, ali ne možeš se sakriti!”

Znam, Sofya. Znam.

 

Najopušteniji dio pripreme za zabavu bila je kada. Daniel se uvijek pobrinuo za to da mi napravi toplu kupku u kojoj bih provela barem pola sata prije tuširanja.

Nikakve kreme nakon kupanja nisu dolazile u obzir, a kupka je jedino mogla sadržavati sol i eterična ulja. Morala sam mirisati na sebe. Zašto odustajati od rituala koji su mi uvijek bili dragi?!

 

S Danielom je sve bio ritual. Brisanje ručnikom (tapkanje, ni slučajno trljanje), oblačenje donjeg rublja; radila sam to uvijek ispred ogledala, dok me on promatrao s kreveta ili fotelje… Polagano, zavodljivo, nježno.

“Naya, ne trebaš zavoditi mene. Zavedi samu sebe.”, znao bi reći, iako smo oboje znali, da jedno ne isključuje drugo.

 

Zamišljala sam ga na krevetu iza sebe dok sam se promatrala u ogledalu i odjednom sam se počela smijati; Nesvjesno sam uvijek birala sobe s velikim ogledalima. Oh, Naya!

 

Na red su došle cipele. “Nikada prije haljine, Naya. Njih oblačiš odmah nakon donjeg rublja!”. Naravno, D. Zadovoljan?, nastavila sam se smijati sjećanjima i radnjama koje sam unatoč samoći u sobi, ponavljala.

 

Haljina je morala imati patent na leđima. Kako bi on inače stavio točku na i, zadovoljan učinjenim i dobivenim?

Ova nije imala. Međutim i za to je on uvijek imao rješenje. Ogrlica oko vrata mi je odjednom postala tijesna, zamišljajući njegove prste na vratu, umjesto svojih.

 

Nikada ga nisam pitala jel zadovoljan. Njegov osmijeh je bio dovoljna potvrda.

 

Stavila sam masku u malu torbicu, zatvorila vrata sobe i sjela u taxi. Tu večer sam se morala zadovoljiti s osmijehom taksiste.

 

Zabave poput ovih, najčešće su bile pretjerivanje. Organizator je privlačio ljude punih kesa navlačeći ih na priču ‘ekskluzivnosti & perverzije”, ali zapravo je to bila iznuda bez pokrića.

Međutim, ostali smrtnici, koji su uživali u određenom životnom stilu, voljeli su te zabave zbog resursa koje su nudile, a vlasnik je ionako takvima davao povlastice. Win win situacija.

 

Na samom ulazu, na kilometar sam mogla razdvojiti većinu u te dvije skupine. “Prevareni” su bili glasni, uvijek u središtu, željni pažnje, željni publiciteta. “Povlašteni” su radili isto što i ja; skenirali prostoriju.

 

Predivan prostor, malo presvijetao za moj pojam. Nekih 50ak sudionika, s još 15ak članova osoblja; konobari, hostese, DJ, zaštitari. Svi su oni imali sličan dress code, ali sitnice su ih odavale.

Krenula sam prema šanku, uzela piće zadovoljna odlukom o dolasku. Osjećala sam se ugodno. Bez očekivanja, tek tu i tamo koji razgovor i bila bih sretna.

 

“Ove zabave svake godine postaju sve dosadnije i sve predvidljivije, zar ne misliš tako? Muškarci i žene u potrazi za malo kinky zabave, tu i tamo kojim spankingom po guzi, koža koja blješti na sve strane, skupa seksualna oprema, još skuplja hrana i piće, koji su apsolutno neprobabljivi. Gdje je nestao dobar stari seks? Ha, Naya? Znaš ono, ti obješena sa stropa dok mi cuclaš pohlepno kurac i uživaš u tome, ja sa šibom u ruci dok ti pojačavam taj užitak stvarajući predivni uzorak na tvojim bedrima?”

 

“Usput, sviđa mi se kako izgledaš. I mirišiš.”

 

“Uvijek ti je bilo teško ugoditi, D. Vremena se mijenjaju, a s vremenom i ljudi i događaji. Možda bi trebao razmisliti o prilagodbi?”, okrenula sam se i pogledala čovjeka u savršenom odijelu, savršenog lica i najsjebanijeg uma kojeg sam ikad upoznala, a pritom mislim, zaista upoznala.

 

Rukom je otresao neku nevidljivu nesavršenost s mog desnog ramena, gledajući me i dalje ravno u oči i to je bilo to. Moj izraz lica, moj pogled koji nije uzmicao, moja smirenost,…Nije razumio. A kada Daniel nije razumio, Daniel nije imao kontrolu. A kada Daniel nije imao kontrolu, Daniel je bio sjeban.

 

Nasmijao se, okrenuo i otišao.

 

Mat. Dobar potez Daniel. Odjednom sam poželjela visiti sa stropa i pohlepno uživati u njegovom užitku.

 

Nakon sat vremena očijukanja bez rezultata (povlašteni su već imali povlaštene), ugledala sam kako se penje uz stepenice s nekom plavušom koja se skrivala iza kratke kožne haljinice. Zaista, gdje je nestao dobar stari seks? Prije nego je nestao u hodniku koji je vodio do jedne od raspoloživih soba, okrenuo se i našao moj pogled.

 

Da, bježim od prošlosti. Bježim od sebe. Da, ponekad se suočim s njom. Ponekad dobijem bitku, uglavnom gubim rat. Ali ja sam uvijek bila drama queen. Ako nije bilo drame, morala sam je stvoriti.

 

Uživao je. Bedra s kojih su kapale kapljice znoja, slijevajući se na torzo, pa na lice. Usta koja su pohlepno gutala. Suze koje su se miješale s kapljicama znoja. Uzorci koji su sa svakim udarcem postajali sve ljepši.

Prije nego je svršio, uhvatio me za kosu i naslonio čelo na moje, prislanjajući usne na moje.

 

“Znaš, prilagodba ipak nije tako loša. Mogao bih ipak pokušati.”, mrmljao je na mojim usnama, zatvarajući šlic i popravljajući svoje savršeno odijelo.

“Soba ima ogledalo?”, upitao me, dok smo izlazili iz sobe.

 

“Naravno D. Zar sumnjaš u mene.”, odgovorila sam.

 

“S obzirom da sam bio uvjeren da si vrag kojeg poznajem, da.”, smijao se.

 

Dok smo izlazili, nakratko je pozdravio vlasnika zabave koji je glumio zaštitara.

“Eh da, gore u sobi imaš plavušu za koju bi se trebalo pobrinuti. Malo je u nezgodnom položaju. Visi sa stropa…”

Kao što i treba, “zaštitar” se pobrinuo za situaciju namignuvši mi na odlasku.

“Gdje si onako naučila baratati sa šibom? I zašto ti se pobogu onaj kreten koji ne zna organizirati zabavu smiješi i namiguje?”, bio je znatiželjan.

 

Nasmijala sam se, uhvatila ga pod ruku i diplomatski šutjela.

 

Vrag kojeg poznaješ, zapravo nije vrag? A meni je rep već lagano počeo viriti ispod haljine.

 

Kapetan i gaćice

Sjedili smo u kafiću jedno nasuprot drugog, u malom primorskom mjestu, ispijajući već drugu kavu. On je još uvijek bio na mobitelu, čas tipkajući, čas pričajući, tek tu i tamo ubacivši i koje: Aha, Da, naravno, Ma daj,.. u razgovor sa mnom.

Uzdisala sam i kolutala očima jer ovo je trebala biti ‘prijateljska’ (jebotekakojeseksi) kava, a pretvorila se u slušanje njegovih prepirki, rješavanja problema, i ostalih raznoraznih poslovnih zadataka.

Kad je napokon završio s još jednim razgovorom ni ne primjetivši da je ispred mene sada ogroman sladoledni kup koji sam pohlepno trpala u usta, odlučila sam pokušati pokrenuti još jedan bezuspješan razgovor.

Bio je umoran. Znala sam koliko radi. K vragu, bili smo poslovni partneri (tako nekako). Međutim, znala sam i koliko voli kad blebećem gluposti, kako bi on rekao, posao s malo personal touch-a…

“Hej, želiš čuti kako sam se prekjučer totalno osramotila? Kao da je to nešto novo…”, izazivala sam ga, oblizujući sladoled s usana.

I dalje je tipkao na mobitelu, ali čula sam:”Naravno. Razveseli me!”

Uh, da…

“Uglavnom, prekjučer sam se trebala naći sa Zoe na onoj jahti gdje hostesira. Znaš, pričala sam ti o tome. Međutim, kako to uvijek biva, morala sam duže raditi, pa sam kasnila. Bila sam pregladnjela te sam skoknula kući samo po sendvič. Prekjučer je bilo toliko vruće, da su mi se gaćice preznojile, Z. Užas. Uglavnom, sjedim na školjci, skidam gaćice, trčim po sendvič i istovremeno se ispričavam Zoe na kašnjenju dok jurim prema njoj.

Nisam imala pojma da će na jahti biti i kapetan koji je izgledao kao Einstein samo sa žutom kosom i narančastom bradom.

Glupa jahta je imala problem s pasarelom koju nisu mogli do kraja izvući, te je raskorak trebao biti ogroman.

I tako, podižem suknju, desnu nogu da skočim na pasarelu i shvatim; Nisam obukla gaćice!

Druga noga je već padala prema moru i apsolutno sam umjesto prošlosti vidjela budućnost; ja u kanalizaciji, mokra, smrdljiva, i kapetan koji me izvlači na obalu dok kuži da sam gola ispod suknje.

Medjutim, kapetan sa žutom kosom mi hvata ruku i spašava me u zadnji tren povlačeći me prema sebi.

OK, nisam nosila minicu, ali činjenica da nisam imala gaćice me proganjala cijelo vrijeme dok smo sjedili u kokpitu.

Nije problem bio u gaćicama. Da, ponekad to radim namjerno, ali to je namjerno Z. Ovo je bila čista slučajnost. Hvatala me panika od raširenih nogu, od skupljenih nogu (jer sam se znojila kao da sam u sauni što je stvaralo dodatne probleme u mom međunožju), hvatala me panika dok sam stajala, dok sam sjedila… Imala sam osjećaj da cijeli svijet gleda u mene i upire prstom na moju golotinju.

Totalno gubljenje kontrole. Dobro, nitko nije skužio na kraju da sam gola (nadam se), ali kužiš poantu priče?”

“Ponekad namjerno ne nosiš gaćice?”, pitao me, smiješeći se, ali i dalje držeći mobitel u ruci.

“Z. Ne! Kad si vidio nekog sa žutom kosom i narančastom bradom? Kapetan Z. Uopće nisi fokusiran na mene i to je već pomalo uvredljivo!”, glumila sam povrijeđenost (Kapetan je bio namjerno ubačen u priču, ali ostatak je istinit).

“Ha ha ha, da, u pravu si!”, napokon je odložio mobitel. “Ali nisi totalno u pravu. Da nisam fokusiran na tebe, ne bih se sada pitao nosiš li trenutno gaćice ili ne!”, gledao me zločesto.

OK, uzbuna! Da, nosila sam gaćice, ali znojenje između mojih nogu je ovaj put bilo drugačije prirode, a s obzirom na ekstra male gaćice i bijele kratke hlače, mogućnost sramoćenja je ovaj put bila puno veća. Prokleti Z.

Vratimo kontrolu. Ti si odrasla žena Naya. Znaš igru. Evo prilike. Udahni, isprsi se, nagni preko stola, nabaci zavodljiv osmijeh i…

“Izgleda da će to ostati još jedan misterij”, grickala sam donju usnu (uvijek upali).

Pogledao je natrag u svoj mobitel (jebemti) i promrmljao:

“Zapravo neće. Lagao sam. Znam da nosiš gaćice. Jednostavno ti guza izgleda drugačije kad si gola ispod.”

Kojiiiiiiii…. ?????? Mislim da upravo imam mali infarkt. Srce mi je udaralo vjerovatno 450 u minuti (ne znam jel to moguće, ali tako je izgledalo). On gleda moju pozadinu?

Ne odustaj, ženo! Ti to možeš!

“Ček, ti to meni govoriš da registriraš moje donje rublje na meni? Z. ja sam mislila da smo mi ozbiljni kolege?”

Ostavio je mobitel i stavio ga na stol. Laktovima se oslonio na taj isti stol, skupljajući prste u šaku i pogledao me najozbiljnije ikada.

“Da, Naya. Registriram tvoje rublje na tebi. Dapače, pogađam koje je boje, kojeg materijala, naravno kad ga nosiš, a onda kad se zadovoljim s tim, zamišljam da ga više nema jer sam ga strgnuo zubima sa tebe!”

Definitivno infarkt! Možda i moždani udar. Možda i oboje.

Onda je nastavio…

“Oprosti što te ignoriram. Nisam htio. Hajde, platiti ću kavu i taj sladoled koji je začuđujuće brzo nestao, khm, ha ha, i idem ti se iskupiti. Obećavam, neću taknuti mobitel dok sam s tobom.”, ustao se, uzeo račun i išao prema konobaru.

Ja sam i dalje držala dva prsta na ruci, pipajući puls.

Pojavio se iza mene, približio se mom uhu i šapnuo, hvatajući me za struk želeći me podići:

“Namjeravaš cijeli dan tu sjediti ili idemo provjeriti kako se to znojiš bez gaćica na sebi?”

 

Dala sam mu da me podigne, iako, istini za volju, sama to vjerovatno ne bih ni uspjela jer su mi koljena klecala.

Naslonila sam glavu na njegova prsa i upitala:”Zašto sada?”

 

“Zato što si zaboravila gaćice. Zato što si sjedila sa mnom dva sata i pokušavala me oraspoložiti. Zato što jedino o čemu trebam razmišljati i živcirati se, upravo je boja tvog donjeg rublja, a ne posao!”

 

“Zašto bi se pobogu živcirao oko boje mog donjeg rublja, Z.?”, nasmijala sam se i napokon počela normalno disati.

 

“Zato jer ga moram uskladiti sa svojim. Želiš da se ja pojavim u narančastim boksericama dok ti imaš žute? Na što bi to sličilo.”, smijao se i on, aludirajući na kapetana.

 

“Z.znojim se”, okrenula sam se prema njemu i obgrlila ga oko struka.

 

“Idemo onda. Ne želim prouzročiti još jednu neugodnu situaciju za tebe. Ovo je malo mjesto. Mogli bi naletjeti na kapetana.”

Umrijeti u tišini

Čuješ li? Čuješ li ovaj  zvuk tišine što mi hladi ogoljene ušne resice?

Bez vike, bez strašnih krikova. Samo tišina i ja.

Samo tišina.

Samo ja.

Ja. Koja ne želim biti. Ja. Koja ne želim postojati. Ja.

Koja želi nestati.

Nestati, zajedno sa krikom koji se ugasio u tebi.
Nestati, zajedno sa riječima koje smo prestali vikati.

Oh, Doriane, čuješ li tišinu što para mi srce? Tako je glasna! Tako je stvarna!

Tako dugo iščekivana, a apsolutno neželjena.

Neželjena tišina. Neželjena ja.

Ja.

U stvarnosti koju nisam htjela. U samoći u kojoj nestajem.

Nestajem vapeći. U sjećanju. U uspomenama.

U zaboravu.

Umirem u tišini.

 

Oh, Doriane, zar nije predivno umrijeti da bi bio nanovo rođen?

Zar nije predivno nestati, da bi nanovo postao?

 

 

 

 

Bojim se…

Bojim se.

Svakog trena sve se više bojim da ću te jednog dana zavoljeti.

Pustiti korjenje na tvom tijelu kao korov što otruje vrt

i zauvijek se nastani na škrtoj zemlji.

Bojim se.

Ako te zavolim, hoćeš li ti zavoljeti mene ili ćeš mi oštrom kosom

kidati udove nanoseći mi beskonačnu bol?

Bojim se.

Ako me i zavoliš, hoće li potrajati ili ćeš poželjeti miris

ružinih latica mjesto krhkog maslačka?

Bojim se.

Svakog trena sve se više bojim da ću te jednog dana zavoljeti.

Margaritas ante porcos

Kao za mnoge stvari u životu i za ljubav je potrebna zrelost. Nijedna žena ne bi trebala jako mlada upoznati ljubav kakvu sam upoznala ja. Nije u redu da prestaneš živjeti, a tek si počeo udisati život. Nije pošteno.

Ti nisi bio pošten. Ukrotio si me. Zatvorio u kavez i naučio poštivati pravila. Hranio me kada sam bila gladna. Kažnjavao me kada sam htjela poletjeti. Nagrađivao me kada sam naučila slušati.
Moj prkos te uzbuđivao. Moj bunt te inspirirao. Moj um te činio potpunim.

Sjećam se, kada sam bila dijete, moji stariji susjedi su imali ljubimca. Pticu. Dugo godina je bila u kavezu. Kada je čovjek umro, žena je odlučila pustiti pticu. Podsjećala ju je previše na njega. Otvorila je ta malena vratašca krletke i stavila je na balkon. Bilo je to ogromno uzbuđenje za nas djecu. S iščekivanjem smo čekali njen prvi let.
Ptica je zaista izišla na ogradu, hodajući poput malenog pijanog pingvina. Zamahnula je onako u mjestu dvaput s krilima spremna za svoj prvi let. Za svoju slobodu.
Koji trenutak! Koje uzbuđenje! A onda se gegajući vratila natrag u svoju krletku.

***
“Naya, ne srči juhu, pobogu! Nisi u krčmi.”, kritički si me opominjao. Juha je bila predobra i nisam mogla vjerovati da je moj muškarac, ne samo savršeno seksi, pametan i zgodan, već i izvrstan kuhar.
“Dobro, neću srkati”, odgovorila sam, mršteći se. Koja korist od ovako savršene juhe, ako ne mogu uživati u njoj! Najgluplje pravilo ikada! Ne srkati juhu! Pa kako da uživam drugačije u njoj.
Dok sam ‘pristojno’ pokušala gutati tu predivnu tekućinu, pazeći da ne budem nepristojna (usput, to mi nikako nije išlo), juha mi se zaletjela u nos. Morala sam kihnuti i naravno, kihnula sam tako jako i tako daleko, da sam pogodila i njegovo lice i njegov tanjur. Ups!
Pokušavala sam biti ozbiljna, jer sam znala da će sada biti prodike, ali njegova faca dok pokušava shvatiti što sam napravila bila je jednostavno presmiješna.
“Oprosti”, procijedila sam kroz zube, grizući usnu da ne crknem od smijeha.
Njemu to nije bilo smiješno!
Totalni partibrejker.
“Mislim da je vrijeme za glavno jelo”, pogledao me iznervirano i pokupio tanjure donoseći savršene ražnjiće od mesa i povrća.
S osmijehom na licu, zagrabila sam svoj ražnjić i zagrizla mrmljajući od užitka.
“Ofojetakodobroooo”, hvalila sam kuhara dok sam zatvorenih očiju slinila nad tom božanstvenom hranom.
“Možda bih i razumio što govoriš, da ti usta nisu puna hrane”, kuhar se odjednom stvorio iza mene i šaptao mi na uho.
Progutala sam, ali ne hranu, već ogromnu knedlu koja se odjednom stvorila u grlu.
“Da ponovimo još jedan put. Pravila lijepog ponašanja su bitna. Za stolom se ne ponašamo kao neandertalci. U hrani uživamo uglađeno i sa stilom. Što znači, nema srkanja juhe, nema pljucanja juhe, nema žvakanja mesa kao da ga jedeš direktno sa svinje”, nastavio je učiteljski iza mojih leđa.
“Oprosti, nisi čula što sam upravo rekao?”, nastavio je.
Kimnula sam glavom u znak potvrde. Riječi su zapele u meni jer sam znala da je ovaj školski sat tek počeo.
“Spusti to meso na tanjur.” Iako je moj želudac protestirao na tu radnju, znajući vrlo dobro da je večera završila za njega, moja ruka je itekako bila poslušna. Spustila sam komad najukusnijeg ražnjića na tanjur osjećajući samo gorak okus iščekivanja.

Ljudima je teško prihvatiti da veze, kakva je bila moja, postoje. Danas, kada slušam priče nekih drugih submisivnih osoba, divim se lakoći kojom prilaze toj ulozi. S druge strane, često se pitam, jesu li te osobe u stvarnoj d/s vezi, jer ako jesu, zašto se ne bore s istim demonima s kojima sam se ja borila? Zašto ne drhte i ne protestiraju umom kao što sam ja drhtala i protestirala, ne njemu, nego samoj sebi?

Ponekad poželim čuti priče koje su bile barem donekle slične mojoj jer mi je utjeha te vrste potrebna; znati da ni njihov put nije bio bez trnja, ali su ga poput mene prešle i vrijedilo je.
Želim znati i potvrditi sama sebi da je vrijedilo! Vrijedilo propale večere, vrijedilo bačene hrane, vrijedilo takve ljubavi.

Mogla sam podnijeti kaznu u spavaćoj sobi. Ni šiba, ni vrući vosak, ni hladna voda, ni šamaranje nisu bili za mene prestrašni, ali prekinuti moj užitak u odličnom jelu… To sam podnosila jako teško.
Iako nisam znala što je njegov um smislio, samo sam znala da nije dobro za mene, poželjela sam vrisnuti i reći glasno i snažno: NE! Ne možeš to raditi, bez obzira koliko sam nepristojna za stolom. Pusti me da uživam. Pusti me budem ja, barem sada, barem ovdje. Pusti me da uživam u ovoj hrani koju si pripremio za mene. Ne oduzimaj mi to!

Umjesto glasnog NE, kuhinjom se pronio samo hladni ton moje šutnje i prihvaćanja nimalo željene kazne.

Poslušavši tvoje upute, otuširala sam se i ogrnula samo s crnim baršunastim ogrtačem kojeg si mi poklonio za naš prvi zajednički izlazak u tvoje društvo. Bez make up-a, raspuštene tek oprane kose, gola i bosa, hodala sam za tobom dok si me vodio negdje.
Nije bilo zapravo ni važno. Pristala sam ići za tobom jako davno, a moje tiho i neizgovoreno NE pristalo je još jednom.
Noćna svjetla grada podsjetila su me na božićno vrijeme. Odjednom mi je nedostajala majka. Poželjela sam opet imati 7 godina, ustati u ranu zoru i trčati bosa pod okićeni bor trgati papir s božićnih poklona.
Kada se sve ovako zakompliciralo?

Prije nego smo ušli u nečiju kuću, stavila sam ogromnu kapuljuču na glavu i nastavila bosa hodati za tobom. Pozdravi, rukovanja, kimanja glavom u znak odobravanja. Bila sam prisutna samo tijelom. Moj duh se nalazio u toploj kući koja miriši na cimet.

Predstavljanje. Ženama, muškarcima, ljudima, pojavama, nebitnima.

“Naya ne zna pravila bontona. Ona misli da se s hranom igra. Moram je podučiti, a vi ćete mi pomoći.”, naređivao je i njima.

Pohotne spodobe naslađivale su se njegovom naredbom nestrpljivo čekajući svoj trenutak oblizujući svoje prljave usne. Neki su se instinktivno uhvatili za međunožja. Žene su nehotice prelazile preko svojih grudi, stiskajući bedra. A on?

On me poslužio kao hranu svinjama.

Quasimodo, poznati Zvonar crkve Notre Dame, iako dobar čovjek koji je štitio Esmeraldu ipak je bio samo pohotni muškarac. Ružni, pohotni muškarac, koji je njenu ljepotu želio upotpuniti sobom.
Vjerovatno bi se odnosio prema njoj kao prema kraljici, brinući se o njoj, hraneći je najboljim jelima, kupujući joj najbolje haljine i mirišljave kupke, ali kada padne noć i tama prekrije njegovu ružnoću, jedino što bi htio je staviti te svoje ruke na njeno meko tijelo i nasladiti se njenom ljepotom.

Ne znam zašto sam se sjetila te priče dok mi je jedan od muškaraca prao prljava stopala pažljivo ih namakajući u toploj vodi i brišući ih mekanim ručnikom. Dok je svojim prstima utrljavao losion na moju kožu, došlo mi je da povratim. Želja kojom je gorio bila je nesnošljiva, ali ipak, bio je strpljiv. Nije preskočio nijedan ritual koji se veže uz pranje nogu pažljivo se odnoseći prema mojim nogama kao da su malene princeze.

Iako sam se htjela inatiti, moje tijelo tražilo je utjehu, ako ne u poništenju ove kazne, onda barem njegovom pogledu. Okrenula sam glavu prema njemu jer mi je trebala snaga.
Ispijao je vino uživajući u raspravi koju je vodio s nekim od muškaraca. Okrenut mi leđima. Dalek i nedostižan.

Ne znam što se tada prelomilo u meni. Umjesto tuge, moje srce ispunilo se ponosom. Umjesto boli, kroz moje tijelo potekla je uzavrela krv. Umjesto vraćanja u svoju krletku, ptica u meni pogledala je s visine balkona na zemlju i odlučila je preletjeti.

Pogledala sam po prvi put svog malenog čovjeka koji mi je masirao stopala. Malen zaista, tek nešto viši od mene, proćelav, s desetak kilograma viška, nježno mi je dodirivao kožu i odjednom sam osjetila ugodu.

Do tog trenutka ukočeni kip, opustila sam svoje tijelo, namjestila se bolje i pridružila se ritmu njegovih prstiju.

Osjetio je promjenu. Osjetio je da napokon osjećam. Pojačao je intezitet i na moje nečujno odobrenje krenuo prema mojim gležnjevima i koljenima.
Baršun koji mi je pokrivao tijelo, ali otkrivao noge sve do bokova, postao mi je pretežak. Pomaknula sam ogrtač koji mi je visio između nogu sa strane. Niz usta mu se cijedila pljuvačka. Njegovo uzbuđenje je bilo preočito. Na vrhu čela pojavile su se kapljice znoja. Više nije bio strpljiv i nježan. Sve jače mi je masirao noge, tek onako ovlaš prelazeći granicu koljena i dodirujući bedra.
Namjestila sam se bolje. Malo jače raširila noge. Iskušavala njegovu samokontrolu.
Bila sam uzbuđena i vlažna. Osjetila sam škakljanje po bedrima. On ga je gledao oblizavši usne. Znala sam što želi. Želi zabiti svoj jezik u mene i polizati svaku kap koja se iz mene iscijedi. Maknuo je jednu ruku s mojih nogu. Težina u hlačama postala mu je preteška. Približavao se usnama mojim stopalima. Osjetila sam nejgov dah na nožnim prstima. Tek što je isplazio jezik pokušavši usisati moj nožni palac, ona se pojavila iza mene.

“Odlično obavljeno! Lijepo si to uradio. Sada se možeš vratiti na svoje mjesto!”

Nevoljko, ali ipak poslušno, pokupio je prljavu vodu, prljavi ručnik i nestao.
Bio je poput mene. Kuja svog gospodara ili u njegovom slučaju gospodarice. Znala sam da neće ništa pokušati napraviti bez obzira koliko sam ga izazivala. Ipak, nije mi ga zbog toga bilo manje žao.

U tom trenutku, radije bih svoje biserje bila prosula pod njegovo tijelo i to svojevoljno, nego ga dala ostalima, zbog njega.

Blog at WordPress.com.

Up ↑

Ključaonica

Usudi se da proviriš...

The Daily Post

The Art and Craft of Blogging

The WordPress.com Blog

The latest news on WordPress.com and the WordPress community.